Londonska knjižnica bijaše Rolandovo omiljeno mjesto. Bila je otrcana ali prosvijećena, živa od povijesti, a opet napučena živućim pjesnicima i intelektualcima, zatekao bi ih čitač kako čuče na rešetkastim metalnim podovima etaža, ili se veselo prepiru na odmorištu. Ovamo je zalazio Carlyle , ovdje se kroz police s knjigama probijala George Eliot . Roland je motrio njezine crne svilene suknje, njezine baršunaste šlepove, kako metu zbijeni među Crkvenim Ocima , i slušao njezin čvrst, zvonak korak po metalu među njemačkim pjesnicima. Ovamo je dolazio Randolph Henry Ash , skladišteći u svoj rastezljivi um i svoju memoriju nezapažene sitnice iz Povijesti i Topografije, sretne abecedne stjecaje Znanosti i Zbirki raznog štiva – Sanacija, Sluge, Sljepoća, Smrt, Snovi, Sotona i sablasti. U njegovo vrijeme, radovi o evoluciji kataloški su spadali pod Predadamskog čovjeka. Roland je tek nedavno bio otkrio da Londonska knjižnica posjeduje Ashev vlastiti primjerak Vicovih Principi di una Scienza Nuova . Asheve knjige bijahu, na žalost, razbacane po Evropi i Americi. Premoćno najopsežnija pojedinačna zbirka bila je, naravno, ona u Zbirci Stant , na Sveučilištu Robert Dale Owen u New Mexicu , gdje je Mortimer Cropper radio na monumentalnom izdanju Sabrane prepiske Randolpha Henryja Asha . To danas nije bio problem, knjige su putovale eterom poput svjetlosti ili zvuka. No, u Ashevu vlastitom Vicu možda je ipak bilo marginalija koje su promaknule čak i neumornom Cropperu . I Roland je tragao za izvorima Asheva Prozerpinina vrta. I bio mu je užitak čitati rečenice koje je čitao Ash , koje su njegovi prsti dodirivali, gledale njegove oči. Smjesta bijaše jasno da knjigu vrlo dugo nitko nije dirao, možda čak od trenutka kad su je pohranili. Knjižničar je dohvatio kariranu krpu i obrisao prašinu, crnu, gustu, ljepljivu viktorijansku prašinu, prašinu sačinjenu od čestica dima i magle što se nakupila prije Akata o čistom zraku. Roland je razvezao ovoje. Knjiga se naglo rasklopila, kao kutija, bljunuvši list za listom izblijedjela papira, plavoga, oker, sivoga, prekrivenoga hrđastim rukopisom, smeđim zagrebotinama čeličnoga pera. Roland , u šoku od uzbuđenja, prepozna rukopis. Bijahu to izgleda bilješke o Vicu, ispisane na poleđini pisama i računa za knjige. Knjižničar primijeti da ih, čini se, nitko prije nije ni dotaknuo. Rubovi su im, izvirivši iz stranica, bili čađavo crni, kao obrubi na obavijestima o smrti. Točno su se podudarali sa svojim trenutnim položajem, rub stranice i rub mrlje.

Roland upita bi li on smio proučiti te zabilješke. Predstavio se; bio je honorarni asistent-istraživač kod profesora Blackaddera , koji je od 1951. radio na izdanju Ashevih Sabranih djela. Knjižničar je na prstima otišao do telefona: dok ga nije bilo, mrtvi su listovi i dalje šuškali i micali se, oživjeli u činu oslobođenja. Ash ih je onamo stavio. Knjižničar se vratio i rekao da, to je posve u redu, ali da pazi da ne poremeti poredak umetnutih fragmenata dok ih ne popišu i ne opišu. Knjižničaru će biti drago ako mu gospodin Michell priopći dođe li do kakvih značajnih otkrića. Do deset i trideset s tim je bilo gotovo. Sljedećih pola sata Roland je radio nasumce, kretao se Vicom naprijed-natrag, napola tragajući za Prozerpinom , napola čitajući Asheve bilješke, što nije bilo lako, jer su bile pisane na različitim jezicima, Ashevim rukopisom za glose, umanjenim do sićušnih, gotovo tiskanih slova, gotovo neusporedivim s istim tim ali darežljivijim rukopisom njegovih pjesama ili pisama.

U jedanaest je, činilo mu se, našao relevantan ulomak u Vicu. Vico je tragao za povijesnim činjenicama u poetskim metaforama mitova i legendi; sklapanje toga dvoga bijaše njegova “nova znanost”. Njegova je Prozerpina bila žito, izvorište trgovanja i zajednice. Prozerpinu Randolpha Henryja Asha smatrali su viktorijanskim odrazom vjerske sumnje, promišljanjem mita o uskrsnuću. Lord Leighton naslikao ju je mahnitu i uzlebdjelu , zlatnu figuru u tunelu tame. Blackadder je držao da je Randolphu Henryju Ashu ona predstavljala otjelovljenje same povijesti u njezinim ranim, mitskim danima. ( Ash je također napisao pjesmu o Gibbonu i jednu o Bedi Časnom, povjesničarima posve raznorodnima. Blackadder je napisao članak o R. H. Ashu i relativnosti historiografije.)

Roland je uspoređivao Ashev tekst s prijevodom, a dijelove je prepisivao na indeksne kartice. Imao je dvije kutije kartica, crvenu poput rajčice i žestoku lisno zelenu, s elastičnim plastičnim oprugama što su praskale u tišini knjižnice.

Žitno klasje zvali su zlatnim jabukama, bijaše to valjda prvo zlato u svijetu koji još nije poznavao zlato kao metal… Stoga zlatna jabuka, koju je Heraklo prvi donio ili pokupio iz Hesperije , vjerojatno bijaše žito; a galski Heraklo, s trakama toga zlata što mu izlaze na usta, klasjem ljude vezuje: to će se poslije razotkriti kao mit polja. Tako je Heraklo ostao Božanstvo kojemu prinose tragači za blagom, čiji bog bijaše Dis (istovjetan s Plutonom ) koji Prozerpinu (drugo ime za Cereru ili žito) odnese u podzemlje kakvo pjesnici opisuju, a oni kažu da mu prvo ime bijaše Stiks , drugo zemlja mrtvih, treće dubina brazde. (…) Upravo je od te zlatne jabuke Vergilije , kao dobar poznavatelj herojske davnine, načinio zlatni luk s kojim Eneja silazi u Inferno ili Podzemlje.

“U tami zlatoputa ”, Prozerpina Randolpha Henryja Asha bijaše također “ žitozlatna ”. I “zlatnim lancem vezana”, mogli su to biti i nakit ili okovi. Roland je uredno ispisivao referencije na druga mjesta, pod rubrikama žito, jabuke, okov, blago. Na onoj stranici Vica gdje se nalazio taj ulomak presavijen bijaše račun za svijeće, na čijoj je poleđini Ash napisao: “Pojedinac se pojavljuje načas, pridružuje se zajednici misli, mijenja je i umire; no vrsta, koja ne umire, ubire plodove njegova efemernog postojanja.” Roland je i to prepisao i napravio novu karticu, upitnik samome sebi: “Pitanje? Je li to citat ili sam Ash ? Je li Prozerpina Vrsta? Tipično za 19.st. Ili je pojedinac? Kad je te papire stavio ovamo? Prije ili poslije Podrijetla vrsta? Ionako neizvjesno – možda se zanimao za Razvoj općenito. (…)”
To je bilo u jedanaest i petnaest. Sat je otkucavao, čestice prašine plesale u suncu, Roland je razmišljao o zamornoj i zavodljivoj beskonačnosti potrage za znanjem. Sjedio je ovdje, vraćao u život lektiru jednoga mrtvaca, tempirao istraživanje prema knjižničkom satu i naznakama stezanja u želucu. (U Londonskoj je knjižnici kava zabranjena.) Sve će to novonađeno blago morati pokazati Blackadderu , ovaj će se i oduševiti i oneraspoložiti, ali će mu biti drago što je pod ključem u Sefu 5 i što, kao toliko toga, nije tajanstveno nestalo u smjeru Sveučilišta Robert Dale Owen u Harmony Cityju. Oklijevao je kazati Blackadderu . Uživao je u isključivome posjedu toga znanja. Prozerpina bijaše između stranica 288 i 289. Pod tristotom stranicom ležala su, presavijena, dva čitava lista pisaćeg papira. Roland ih pažljivo razmota. Oba bijahu pisma, pisana Ashevim živahnim rukopisom, oba sa zaglavljem s njegovom adresom u Ulici Great Russell i s datumom 21. lipnja. Bez godine. Oba su počinjala s “Draga gospođo”, oba nepotpisana. Jedno je bilo znatno kraće od drugoga.

Draga gospođo,

Od našega izuzetnog razgovora ne mislim ni o čemu drugome. Rijetko mi je dano kao pjesniku, možda je rijetko dano ljudskim bićima uopće, naići na takvu neposrednu sućut, takav duh i oštroumnost, zajedno. Pišem sa snažnim osjećajem nužnosti da nastavimo naš razgovor, bez predumišljaja, pod dojmom da se i Vas jednako dojmio naš zaista izuzetan, s molbom da Vas posjetim, ako smijem, možda jedan dan sljedećeg tjedna. Osjećam, pouzdano znam, da to ne može biti plod ludosti ili nesporazuma, da Vi i ja moramo ponovo razgovarati. Znam da vrlo slabo izlazite u društvo, i stoga sam bio to sretniji što Vas je dragi Crabb uspio izmamiti k sebi na doručak. Kad samo pomislim da smo usred žamora studentskih pošalica i kroza silne Crabbove majstorske anegdote, uključujući i onu o Poprsju, uspjeli toliko toga važnoga reći, jednostavno jedno drugome. Zacijelo ne osjećam samo ja

Drugo je kazivalo sljedeće:

Draga gospođo,
Od našega ugodnog i neočekivanog razgovora razmišljam o malo čemu drugome. Postoji li ikakav način da ga nastavimo, privatnije i opuštenije? Znam da vrlo slabo izlazite u društvo, i stoga sam bio to sretniji što Vas je dragi Crabb uspio izmamiti k sebi na doručak. Koliko samo dugujem njegovu postojanom zdravlju, kad se u osamdeset i drugoj godini osjeća kadrim i voljnim pozivati k sebi pjesnike i studente i profesore matematike i političke mislioce, u takav rani sat, te pripovijedati anegdotu o Poprsju sa sebi svojstvenim žarom, a da pritom ne otegne previše poslugu prepečenca s putrom.
Zar ne dijelite moje čuđenje što smo se smjesta tako dobro razumjeli? Jer se jesmo neuobičajeno dobro razumjeli, zar ne? Ili je to možda proizvod preuzbuđena mozga sredovječna i ponešto potcijenjena pjesnika, kad shvati da mu prezrena, da mu skrivena, da mu zaplotnjački očita značenja, koja nije ni smatrao značenjima, budući se činilo da ih nitko nije kadar razumjeti, ipak imaju jednog bistrog i zainteresiranog čitatelja i suca? Ono što ste kazali o monologu Alexandera Selkirka , smisao što ste ga razabrali u lutanju moga Johna Bunyana , Vaše shvaćanje strasti Inez de Castro … jezovito resurrecta … no dosta moga egoističnog mrštenja, i mrštenja mojih personae , koje nisu, kako ste s pravom primijetili, moje maske. Ne bih htio da pomislite kako ne prepoznajem izvrsnost Vašeg vlastitog osjetljivog sluha i još osjetljivijeg ukusa. Uvjerenja sam da se morate latiti velike Vilinske Teme – Vi ćete od nje načiniti nešto vrlo začudno i originalno. S tim u vezi, pitam se je li Vam na pamet pala Vicova povijest primitivnih rasa – njegova ideja da su drevni bogovi i kasniji heroji personifikacije sudbina i težnji naroda što se kao figure izdižu iz zajedničke svijesti? Nešto bi se ovdje dalo povezati s legendarnim porijeklom Vaše vile u stvarnim dvorcima i zbiljskoj poljodjelačkoj reformi – što je, modernome umu, jedan od najneobičnijih aspekata njezine priče. No, evo me opet istrčavam; zacijelo ste već odlučili kako najbolje prikazati tu temu, Vi, tako mudri i učeni u svojoj povučenosti.

Ne mogu ne oćutjeti, premda se možda radi o iluziji koju je izazvala slatka droga razumijevanja, da i Vi na stanovit način dijelite moju nestrpljivost da bi nam nastavak razgovora oboma koristio da se moramo sresti. Ne mogu ne vjerujem teško mi je povjerovati da griješim u dojmu da je naš susret i Vama bio zanimljiv, te da, koliko god cijenili svoju osamu

Znam da ste na malo i neformalno primanje došli samo kako biste odali počast dragome Crabbu , jer je pomagao Vašem vrlom Ocu i cijenio njegov rad u vrijeme kad mu je to mnogo značilo. Ali ste ipak izišli, pa se nadam da Vas je moguće navesti da mir svojih dana narušite

Siguran sam da shvaćate

Rolanda su ova pisma isprva duboko šokirala, a onda uzbudila, kao stručnjaka. Njegov se um automatski zaposlio datiranjem i smještanjem toga neostvarenog dijaloga s neidentificiranom ženom. Na pismima nije bilo godine, no ona nužno slijede objavljivanje Ashevih dramskih pjesama, Bogova, ljudi i heroja, iz 1856., koje se, nasuprot Ashevim nadama i, možda, očekivanjima, nisu svidjele kritičarima; njegove su stihove proglasili neproničnima , njegov ukus izopačenim a njegove likove neuravnoteženima i nevjerojatnima. Jedna su od tih pjesama bile “Samotničke misli Alexandera Selkirka ”, meditacija mornara-brodolomca na njegovu otoku. Bio je to slučaj i s “ Kotlokrpinom molitvom”, navodnom Bunyanovom zatvorskom meditacijom na temu Božje milosti, te s nesuspregnutom i bizarnom izjavom ljubavi Pedra Portugalskog, godine 1356., upućenom balzamiranome lešu umorene mu supruge, Inez de Castro , što se tokom njegovih putovanja uzanj njihao, smeđe kože i skeletan , okrunjen čipkom i zlatnom tijarom, okićen dijamantnim i bisernim niskama, s prstenjem fantastično nataknutim na kosti prstiju. Ash je volio likove na rubu ili onkraj ludila, koji su sisteme vjerovanja i opstanka slagali od fragmenata njima dostupnih iskustava. Bilo bi moguće, razmišljao je Roland , datirati to jutarnje primanje, vjerojatno se radi o jednome od kasnijih pokušaja Crabba Robinsona da studentima novoga Londonskog sveučilišta omogući stimulativan razgovor.

Rukopisi Crabba Robinsona bijahu pohranjeni u Knjižnici doktora Williamsa , na Trgu Gordon , koja je izvorno bila zamišljena kao studentski dom i koju je Robinson potpomagao kao mjesto gdje su i studenti laici mogli iskusiti koleški život na sveučilištu. U Robinsonovu dnevniku vjerojatno će, sigurno će lako provjeriti kojom je to zgodom Ash doručkovao na Trgu Russell , na broju 30, s profesorom matematike, političkim misliocem ( Bagehot ?) i povučenom damom koja je poznavala, pisala ili se spremala pisati poeziju. Nije imao pojma tko bi ona mogla biti. Christina Rossetti ? Teško, razmišljao je. Teško da bi se gospođica Rossetti složila s Ashevom teologijom ili njegovom psihologijom seksualnosti. Niti je mogao locirati Vilinsku Temu, a to je u njemu iznova probudilo osjećaj koliko mu je golemo neznanje, kao siva magla u kojoj su plutali ili se nazirali sporadični odsjevi opipljivih stvari, rijetki bljeskovi kupola ili sjene krovova u tami.

Je li se prepiska nastavila? Ako jest, gdje je, kakve bi sve dragocjene informacije mogla otkriti o Ashevim “prezrenim, skrivenim, zaplotnjački očitim značenjima”? Struka će možda morati preispitati mnogo toga što drži izvjesnim. S druge strane, je li prepiska ikad zapravo i počela? Ili je Ash naposlijetku zapeo u vlastitoj nesposobnosti da iskaže osjećaj prijeke nužde? Rolanda je ganula i šokirala prije svega ta nužnost. Mislio je da dobro poznaje Asha , onoliko koliko se može poznavati čovjek čiji se čitav život doimao sadržanim u njegovu umu, koji je četrdeset godina živio mirnim i primjernim bračnim životom, čija je prepiska bila uistinu golema, ali suzdržana, pristojna i ne pretjerano živahna. Rolandu se to kod Randolpha Henryja Asha sviđalo. Uzbuđivala ga je žestoka životnost i prodorna širina aluzija u njegovu djelu, te mu je potajice, osobno, bilo drago što je sve to postigao u jednome tako smirenom, tako nepomućenom privatnom životu. Ponovo je pročitao pisma. Je li otposlao konačnu verziju? Ili je poticaj zatrt, ili zamro? Rolanda je i samoga obuzeo čudan i neuobičajen poriv. Odjednom mu je bilo posve nezamislivo položiti te žive riječi natrag u tristotu stranicu Vica i vratiti ih u Sef br. 5. Pogledao je oko sebe; nitko nije gledao; neprimjetno je gurnuo pisma među stranice svoga primjerka oxfordskog Izabranog Asha , bez kojega nikamo nije išao. Potom se vratio bilješkama iz Vica, metodično je prenosio ono najzanimljivije na kartice, dok se niza stepenice nije spustio zvuk zvona, koji je označio kraj rada. Bio je zaboravio na ručak.

Dok je izlazio, sa svojim zelenim i rajčicastim kutijama, naslaganima na Izabranog Asha , prijateljski su mu kimnuli iza stola za izdavanje knjiga. Već su ga znali. Uokolo su bile opomene o oštećenju svezaka, o krađi, s kojom sebe nikako nije mogao povezati. Napustio je zgradu kao i obično, pod rukom noseći pohabanu i pretrpanu aktovku. Na Piccadillyju je ušao u autobus br. 14, te se popeo na kat, stišćući plijen. Između Piccadillyja i Putneya , gdje je živio u suterenu jedne ruševne viktorijanske kuće, prošao je kroz već uobičajena stanja sanjivosti, mučnog, trzomičnog buđenja i sve izrazitije zlovolje zbog Val.

Antonia Susan Byatt Zaposjedanje Prevela Tatjana Jukić Isbn: 978-953-286-002-3 dimenzije: 133 x 215 mm stranica: 552 uvez: tvrdi švani s ovitkom Cijena 149 kn