2. studenog

     Srdačno sam pozvan da se priključim redovima utrobnog realizma. Naravno, pristao sam. Nije bilo inicijacijskog obreda. I bolje.

     3. studenog

     Nije mi baš jasno što je utrobni realizam. Sedamnaest mi je godina, zovem se Juan García Madero, jesenas sam započeo studij prava. Ja sam želio studirati književnost, a ne pravo, ali moj je stric ustrajao i naposljetku sam popustio. Siroče sam. Bit ću odvjetnik. Rekao sam to stricu i strini i onda sam se zaključao u sobu i plakao cijelu noć. Ili barem dobar dio noći. Zatim sam, prividno pomiren sa sudbinom, stupio na dični Pravni fakultet, no idućeg sam se mjeseca upisao u pjesničku radionicu Julija Césara Álama, na Filozofskom fakultetu, i ondje sam upoznao utrobne ili visceralne realiste, ili čak vicerealiste, kako se katkad vole zvati. Dotad sam na radionici bio četiri puta i, takoreći, nikad se ništa nije dogodilo, iako se u biti uvijek nešto zbivalo: čitali smo pjesme, a Álamo ih je, već prema tome kakve je volje bio, hvalio ili satirao. Jedan bi čitao, Álamo bi kritizirao, drugi bi čitao, Álamo bi kritizirao, treći bi čitao, Álamo bi opet kritizirao. Katkad bi Álamu dodijalo i zatražio bi da i mi (oni koji u tom trenutku nisu čitali) kritiziramo, i onda bismo mi kritizirali, a Álamo bi se latio novina.
     Bio je to savršen način da se nitko ni s kim ne sprijatelji ili da prijateljstva budu nezdrava, zasnovana na kivnosti.
     A i ne mogu reći da je Álamo dobar kritičar, iako vječito govori o kritici. Mislim da govori tek tako. On zna što je perifraza, ne baš dobro, ali zna. No ne zna što je pentapodij (koji je, kao što svi živi znaju, stih s pet stopa u klasičnoj metrici), niti zna što je anafora (glasovna figura oprečna epifori), ili čak katren (kitica od četiri stiha). Odakle to znam? Jer sam prvog dana radionice počinio pogrešku i upitao ga. Ne znam gdje mi je bila pamet. Jedini meksički pjesnik koji se u to razumije je Octavio Paz (naš veliki neprijatelj), ostali pojma nemaju, barem mi je tako rekao Ulises Lima čim sam im se pridružio i bio prijateljski prihvaćen od utrobnih realista. Postavljanje tih pitanja Álamu, kako sam ubrzo otkrio, bio je znak neobazrivosti. Isprva sam mislio da mi upućuje osmijeh divljenja. Potom shvatih da je to prijezir. Meksički pjesnici (a vjerojatno i svi drugi) mrze kad im se ukaže na neznanje. Ali nisam se dao uplašiti i na idućoj ga radionici, nakon što mi je izmrcvario dvije pjesme, upitah zna li što je rispetto. Álamo pomisli da iziskujem respekt za svoje pjesme i razglagolji se o objektivnoj kritici (za promjenu), minskom polju kroz koje svaki mladi pjesnik treba proći itd., ali ja ga prekinuh, i objasnivši da nikad u svome kratkom životu nisam tražio poštovanje za svoje bijedne uratke, iznova mu postavih pitanje, nastojeći ga što jasnije izgovoriti.
     − Ne baljezgaj, García Madero – odvrati on.
     − Rispetto je, dragi učitelju, vrst lirske, ili točnije, ljubavne pjesme, slične strambottu, koja ima šest ili osam jedanaesteraca, prva četiri u obliku sirventesa, a ostale u rimovanim distisima. Primjerice… − i već sam mu htio dati primjer-dva, no Álamo skoči kao uboden i okonča raspravu. Ono što se potom zbilo je maglovito (iako imam dobro pamćenje): sjećam se Álamova smijeha i smijeha četiri-pet polaznika radionice. Vjerojatno su se smijali nekoj šali na moj račun.
     Netko drugi ne bi više nogom kročio u radionicu, no unatoč mojim zlosretnim uspomenama (ili odsutnosti uspomena, koja je u ovom slučaju možda i zlosretnija od mnemoničkog zadržavanja istih), idućeg sam se tjedna pojavio ondje, točan kao i uvijek.
     Mislim da me je sam usud naveo da se vratim. Bio sam tada peti put na Álamovoj radionici (ali mogao je biti i osmi ili deveti put, odnedavno primjećujem da se vrijeme skuplja i rasteže po svojoj volji) i u zraku je lebdjela napetost, izmjenična struja tragedije, a da nitko nije umio objasniti zašto. Za početak, svi smo bili ondje, svih sedam pjesničkih naučnika upisanih u radionicu, što se dotad nije dogodilo. I bili smo uzrujani. Čak ni Álamo, obično tako miran, nije bio sav svoj. Načas pomislih da se nešto dogodilo na sveučilištu, možda pucnjava na kampusu koja mi je promakla, ili iznenadan štrajk, ili ubojstvo dekana fakulteta, ili otmica nekog profesora filozofije. No ništa se sličnog nije zbilo i zapravo nitko nije imao razloga za uzrujanost. Barem ne objektivnih razloga. Ali pjesništvo (istinsko pjesništvo) je takvo: naslućuje se, osjeća se u zraku, poput potresa što ih, kažu, neke životinje osobito izoštrenih čula (a to su zmije, gliste, štakori i neke ptice) mogu predosjetiti. Ono što se potom zbilo bijaše ishitreno, ali i obojeno nečim što bih se, makar zvučao izvještačeno, usudio nazvati čudesnim. Stigla su dva pjesnika utrobnog realizma i Álamo nam ih nevoljko predstavi, iako je samo jednog poznavao osobno, drugog je znao po čuvenju ili mu je njegovo ime bilo poznato ili mu je netko govorio o njemu, no ipak ga predstavi.
     Ne znam što su tražili ondje. Njihov je posjet očito bio ratoborne prirode, ali s tračkom promidžbe i prozelitizma. Isprva su utrobni realisti bili tihi ili nenametljivi, dočim se Álamo držao diplomatski i blago ironično, čekajući da vidi kako će se stvar razvijati, no malo-pomalo, ojunačio se pred stidljivošću došljaka i pola sata poslije već je bio onaj stari. Tad je započela bitka. Utrobni realisti doveli su u pitanje Álamov kritički sustav; ovaj ih, pak, nazva vašarskim nadrealistima i lažnim marksistima, u čemu ga je poduprlo petero polaznika radionice, odnosno, svi osim jednog žgoljavca koji je uvijek sa sobom nosio neku knjigu Lewisa Carrolla i koji jedva da je ikad i progovorio, i mene, što me je, iskreno, iznenadilo, jer ti gorljivi Álamovi pomagači bijahu oni isti koji su stoički podnosili njegove nesmiljene kritike, a sad se, začudo, pokazalo da su mu najodaniji pristaše. U tom trenutku odlučih dati svoj prilog i optužih Álama da pojma nema što je rispetto; utrobni realisti viteški priznaše da ni oni ne znaju, ali izjaviše da im moja primjedba zvuči umjesno; jedan me upita koliko mi je godina, rekoh mu sedamnaest i još jednom pokušah objasniti što je rispetto; Álamo je pocrvenio od bijesa; polaznici radionice optužiše me da sam cjepidlaka (jedan čak reče da sam akademist); utrobni su me realisti branili; već nezaustavljiv, upitah Álama i sve nazočne sjećaju li se barem što je anafora ili katren. I nitko mi nije znao odgovoriti.
     Protivno mojem očekivanju, rasprava nije završila općom makljažom. Moram priznati da bi me to ushitilo. I premda je neki polaznik radionice obećao Ulisesu Limi da će ga jednog dana prebiti, na kraju se ništa nije zbilo, hoću reći, ništa nasilno, iako sam ja odgovorio na prijetnju (koja, ponavljam, nije bila upućena meni) dajući prijetiocu na znanje da sam mu na raspolaganju u svako doba dana, bilo gdje na kampusu.
     Kraj večeri bio je iznenađujuć. Álamo je izazvao Ulisesa Limu da pročita neku svoju pjesmu. Ovaj spremno iz džepa jakne izvuče pregršt prljavih i zgužvanih papira. Ajme užasa, pomislih, taj tikvan stavlja glavu u lavlje ralje. Mislim da sam zažmirio od pukog tuđeg stida. Postoje trenuci za čitanje poezije i postoje trenuci za tučnjavu. Za mene je ovaj očito bio od potonjih. Kako rekoh, sklopio sam oči i čuo kako Lima čisti grlo. Potom čuh muk (ako je to moguće, u što sumnjam), pomalo neugodan muk koji je zavladao oko njega. I najzad čuh njegov glas kako govori najbolju pjesmu koju sam ikada čuo. Poslije je Arturo Belano ustao i rekao da traže pjesnike koji bi htjeli surađivati u časopisu što ga utrobni realisti kane izdati. Svi bi se bili rado javili, ali su se nakon rasprave osjećali posramljeno i nitko nije ni zucnuo. Kad je radionica završila (kasnije nego inače), otišao sam s njima do autobusne postaje. Bilo je prekasno. Više nijedan nije vozio, pa odlučismo zajedno uzeti pesero do Reforme, odakle smo prošetali do nekog bara u Calle Bucareli gdje smo do zore razgovarali o poeziji.
     Nisam baš pohvatao konce. Ime skupine donekle je šala, a ipak je i posve ozbiljno. Čini se da je prije mnogo godina postojala meksička avangardna skupina zvana utrobni realisti, ali ne znam jesu li bili pisci ili slikari ili novinari ili revolucionari. Djelovali su dvadesetih ili tridesetih godina, iako se ni u to ne bih mogao zakleti. Dakako, za skupinu nikad nisam čuo, no za to je kriva i moja neupućenost u književna pitanja (sve knjige svijeta čekaju da ih pročitam). Prema Arturu Belanu, utrobni su realisti iščeznuli u pustinji Sonori. Zatim su spomenuli neku Cesáreu Tinajero ili Tinaja, ne sjećam se, mislim da sam se tad prepirao s konobarom oko piva, i govorili su o Pjesmama comtea de Lautréamonta, o nečem u Pjesmama povezanim s tom Tinajericom, a onda Lima izreče zagonetnu tvrdnju. Prema njemu, današnji utrobni realisti hodaju unatrag. Kako unatrag?, upitah.
     − Natraške, gledajući jednu točku, ali udaljujući se od nje, idući ravno u nepoznato.
     Rekoh da mi zvuči savršeno hodati na taj način, iako zapravo ništa nisam shvatio. Kad bolje razmislim, to je najgori način hoda.
     Poslije su stigli drugi pjesnici. Neki su bili utrobni realisti, neki nisu. Nastao je opći urnebes. Pobojah se da su Belano i Lima, zauzeti čavrljanjem sa svakim čudakom koji bi prišao našem stolu, zaboravili na me, ali kada je počelo svitati, upitaše me želim li se pridružiti klapi. Nisu rekli “skupini” ili “pokretu”, rekli su klapi i to mi se svidjelo. Jasno, rekao sam da želim. Bilo je vrlo jednostavno. Jedan od njih, Belano, stisnuo mi je ruku, kazao da sam sad njihov i onda smo otpjevali jednu rancheru. To je bilo sve. Riječi pjesme govorile su o izgubljenim selima sjevera i o očima neke žene. Prije negoli ću otići van povratiti, upitah jesu li to oči Cesáree Tinajero. Belano i Lima me pogledaše i rekoše da sam ja pravi utrobni realist i da ćemo zajedno promijeniti latinskoameričko pjesništvo. U šest ujutro sjeo sam u drugi pesero, ovog puta sam, koji me je odvezao u Coloniju Lindavista, gdje živim. Danas nisam išao na faks. Proveo sam cijeli dan u sobi, pišući pjesme.

     4. studenog

     Vratio sam se u bar u Calle Bucareli, ali utrobni realisti se nisu pojavili. Dok sam ih čekao, posvetih se čitanju i pisanju. Stalni gosti, skupina tihih i zapravo jezivih pijanaca, nisu skidali očiju s mene.
     Ishod pet sati čekanja: četiri piva, četiri tekile, tanjur polupojedenih sopesa (bili su natruli), od korica do korica pročitana posljednja Álamova zbirka pjesama (koju sam navlaš ponio kako bih joj se rugao s novim prijateljima), sedam pjesama napisanih u stilu Ulisesa Lime (prva o sopesima koji vonjaju po lijesu, druga o sveučilištu: vidio sam ga u ruševinama, treća o sveučilištu: trčao sam gol usred gomile zombija, četvrta o mjesecu nad DF-om, peta o nekom mrtvom pjevaču, šesta o tajnu društvu koje živi u kloakama Chapultepeca, i sedma o jednoj izgubljenoj knjizi i o prijateljstvu), ili točnije, u stilu jedine pjesme Ulisesa Lime koju poznajem, i koju nisam čitao nego čuo, kao i tjelesni i duhovni osjećaj samoće.
     Dva-tri pijanca htjela su zametnuti kavgu, no unatoč mojim godinama, dovoljno sam čvrst da se mogu svakom oduprijeti. Jedna konobarica (zove se Brígida, kako sam doznao, i kaže da me se sjeća od večeri koju sam tamo proveo s Belanom i Limom) pomilovala me je po kosi. Bijaše to kao nesvjestan dodir, dok je išla poslužiti za drugim stolom. Zatim je malo sjela k meni i natuknula da mi je kosa preduga. Simpatična je, ali radije joj nisam odgovorio. U tri ujutro vratio sam se kući. Utrobni realisti nisu došli. Zar ih više neću vidjeti?

     5. studenog

     Ni glasa od mojih prijatelja. Već dva dana ne idem na faks. Niti se kanim vratiti u Álamovu radionicu. Popodne sam opet bio u Encrucijadi Veracruzani (baru u Bucareliju), ali utrobnim realistima ni traga. Zanimljivo je koliko se takvo mjesto promijeni od poslijepodneva do večeri ili čak jutra. Čovjek bi rekao da je to drugi bar. Danas je izgledao mnogo prljaviji nego što doista jest. Sinoćnji jezivi likovi još se nisu pojavili, gosti su, kako bih rekao, povučeniji, proničniji, i miroljubiviji. Tri sitna činovnika, vjerojatno službenici, već posve pijana, prodavač želvinih jaja s ispražnjenom košaricom, dva srednjoškolca, prosijed gospodin koji za stolom jede enchilade. I konobarice su druge. Tri današnje nisam poznavao, iako mi je jedna prišla i iznenada mi rekla: ti si taj pjesnik. Izjava me je smela, ali, priznajem, i polaskala mi.
     – Da, gospođice, pjesnik sam. A kako znate?
     – Brígida mi je pričala o tebi.
     Brígida, konobarica!
     – I što vam je rekla? – upitah, još se ne usuđujući govoriti joj ti.
     – Da pišeš jako lijepe pjesme.
     – Ona to ne može znati. Nikad nije pročitala nijednu – rekoh blago porumenjevši, no sve zadovoljniji tijekom tog razgovora. Pomislih i da je Brígida ipak mogla pročitati koji stih: vireći mi preko ramena! To mi se već nije svidjelo.
     Konobarica (po imenu Rosario) upita mogu li joj učiniti uslugu. Trebao sam reći “ovisi”, kako me je poučavao (do iznemoglosti) stric, ali ja sam takav i odgovorih joj hajde, reci.
     – Htjela bih da mi napišeš jednu pjesmu – zamolila je.
     – Dogovoreno. Napisat ću ti je prvom prilikom – odvratih, prvi put je tikajući i, već ponesen, zatražih drugu tekilu.
     – Ja častim – reče. – Ali pjesmu mi sad napiši.
Pokušah joj objasniti da se pjesme ne pišu tek tako.
     – A i čemu tolika žurba?
     Dala mi je donekle mutno objašnjenje; kako se čini, riječ je o zavjetu Guadalupskoj Djevici, u vezi s nečijim zdravljem, nekog voljena i neprežaljena rođaka koji je nestao i poslije se vratio. Ali kakve veze sa svim tim ima pjesma? Načas pomislih da sam previše popio, da već satima nisam jeo i da me glad i žestica isključuju iz stvarnosti. No onda zaključih da nije važno. Upravo je jedna od pretpostavki za pisanje poezije što je utrobni realizam veliča, ako sam dobro upamtio (iako ne bih baš stavio ruku u vatru), privremena isključenost iz stanovite vrste zbilje. Kako god, izvjesno je da su se gosti bara dotad već prorijedili, pa su i druge dvije konobarice polako prišle mom stolu i sad sam se našao okružen u prividno nedužnu položaju (zbilja nedužnom), ali koji se neupućenu promatraču, primjerice, jednom policajcu, ne bi takav činio: student koji sjedi i tri žene oko njega, jedna mu bokom dotiče rame i ruku, druge su priljubile bedra uz rub stola (rub koji će zacijelo ostaviti tragove na tim bedrima), i vode bezazlen književni razgovor, no koji se, viđen s praga, može doimati kao nešto posve drugo. Na primjer: svodnik usred dogovora s bludnicama. Ili: pohotan student koji se ne da zavesti.
     Odlučih to presjeći. Nekako sam ustao, platio, dao lijepo pozdraviti Brígidu i otišao. Na ulici me sunce načas zaslijepilo.

     6. studenog

     Ni danas nisam bio na faksu. Ustao sam rano, sjeo na autobus za UNAM, no sišao sam prije i posvetio dobar dio jutra lutanju po središtu. Prvo sam svratio u Libreríju del Sótano i kupio jednu knjigu Pierrea Louysa, potom sam prešao Juárez, kupio pogaču od šunke i otišao čitati i jesti na klupu u Alamedi. Od Louysove pripovijesti, a osobito od ilustracija, ukrutio mi se kao konju. Pokušao sam ustati i otići, ali bih hodajući s kurcem u takvu stanju pobudio pozornost i sablaznio ne samo prolaznice, nego i pješake uopće. Pa sam iznova sjeo, zatvorio knjigu i počistio mrvice s jakne i hlača. Podugo sam gledao neko biće nalik vjeverici, koje je nečujno promicalo granama stabla. Nakon deset minuta (otprilike) shvatih da to nije vjeverica nego štakor. Golem štakor! Otkriće me ispuni tugom. Tu sam bio ja, silom nepomičan, a dvadeset metara dalje, čvrsto se držeći grane, gladan štakor u potrazi za ptičjim jajima ili mrvicama što ih je vjetar odnio u krošnje drveća (teško) ili čim god. Tjeskoba me gušila i osjetih mučninu. Prije negoli ću povratiti, ustao sam i odjurio. Nakon pet minuta brzog hoda ukrućenje je nestalo.
     Navečer sam bio u Calle Corazón (usporednoj s mojom) i gledao nogometnu utakmicu. Igrali su moji prijatelji iz djetinjstva, iako je prijatelji možda prejaka riječ. Većina je još u srednjoj, a drugi su prekinuli školovanje i rade s roditeljima ili ne rade ništa. Otkad sam upisao studij, jaz među nama naglo se produbio i sad kao da smo s različitih planeta. Upitao sam mogu li igrati. Rasvjeta u Calle Corazón nije baš dobra i lopta se jedva vidjela. Usto bi svako toliko prošao auto, pa bismo morali stati. Dobio sam dva udarca nogom i loptu u lice. Dovoljno. Još ću malo čitati Pierrea Louysa, a onda ugasiti svjetlo.

     7. studenog

     Ciudad de México ima četrnaest milijuna stanovnika. Nikad više neću vidjeti utrobne realiste. Niti ću se vratiti na faks ili u Álamovu radionicu. Vidjet ćemo kako ću se doma izvući. Završio sam Louysovu knjigu, Afroditu, i sad čitam mrtve meksičke pjesnike, svoje buduće kolege.

     8. studenog

     Otkrio sam čarobnu pjesmu. Njezina autora, Efréna Rebolleda (1877.–1929.), nikad mi nisu spomenuli na satovima književnosti. Prepisat ću je:

     Vampir

     Niz bijeli tvoj lik tamni uvojci
     poput rijeke slijevaju se,
     i cjelova jarke ruže prosipljem
     po mračnoj im, mreškavoj bujici.

     A kad raširim guste kolute,
     osjetim lagan i studen dodir
     ruke tvoje, i tada dug, dug srh
     prožme me i u kosti mi prodire.

     Plahe tvoje i nemirne zjene
     zakrijese se uzdah kad čuju
     koji utrobu mi svu razdire,

     i dok ja umirem, ti požudna,
     hiniš crna i upornog vampira
     što žarkom se mojom krvi napaja.

     Kada sam je prvi put pročitao (prije nekoliko sati) morao sam se zaključati u sobu i onanirati dok sam je recitirao jedan, dva, tri, čak deset ili petnaest puta, zamišljajući Rosario, konobaricu, kako kleči nada mnom, moleći me da joj napišem pjesmu za ono voljeno i neprežaljeno biće i preklinjući neka je pribijem na postelju ražarenim kurcem.
     Olakšavši se, mogao sam razmisliti o pjesmi.
     Značenje “mračne, mreškave bujice” je, vjerujem, jasno. Ali nije tako s prvim stihom druge kvartine: “kad raširim guste kolute”, koji bi se mogao odnositi na “mračnu, mreškavu bujicu”, redom istegnutu ili razmršenu, no gdje glagol “raširiti” možda krije drugi smisao.
     Ni “gusti koluti” nisu osobito jasni. Jesu li to kovrčice stidnih malja, kovrče vampirove kose ili pak razni otvori ljudskog tijela? Riječju, sodomizira li je on? Mislim da čitanje Pierrea Louysa još lebdi u mom duhu.

Roberto Bolaño Divlji detektivi Prevele sa španjolskoga Ariana Švigir & Simona Delić ISBN: 978-953-286-047-3  dimenzije: 235 x 153 x 35 mm  stranica: 528 uvez: meki šivani Cijena 159 kn