Alessandro Boffa: Životinja si, Viskovitzu Prva priča Kako živiš, Viskovitzu
“Diži se Visko, svibanj je!” zaskviči Jana. “Na kraju će nam pokupiti najbolje žireve.” Protegnuh se teškom mukom, i preko volje otvorih jedno oko. Jer usprkos svemu živjeti se moralo. “Trenutak”, promrljah, “samo da se odledim.” Bio je kraj osmomjesečnog spavanja. Probudio sam se u sivilu onostranog svijeta, u zagrobnom puhovskom svijetu. U tami špilje nazreo sam sjene mišastih oblika kako se nesigurno kreću među nagomilanim tijelima spavača prema izlazu ovog groba, duše pokojnika što su se kao i ja selile u budno stanje. Obrnuh se na bok, čitav moj koštunjavi leš zaškripi. Počeo sam prepoznavati oblike članova svog plemena, nećake, pranećake, djedove, pradjedove, sinove, roditelje i tazbinu. Neki skupljeni pod dugim dlakavim repom još su bili uspavani i, mumljajući, prepuštali se tom uništavajućem užitku. Malo-pomalo kako je metabolizam počinjao raditi, javljala se bol u zglobovima, dehidracija, bol u svakoj pojedinoj ćeliji. Bila je to agonija buđenja, muka što će trajati još četiri mjeseca, sve do novog sna. U tim trenutcima samo ti glad daje snage da se pokreneš, spoznaja da nećeš moći zaspati ako se ne udebljaš. “Hajde, Visko”, rekoh sebi, “u tvojoj dobi razumno je očekivati još tri spavanja i bio bi grijeh, stari moj, propustiti ih.” Poput zombija osovih se beskrvan i odrvenjen, lišen masti i duše i krenuh nesigurno u pravcu svjetla i pri tom bljesku prosuzih. “Mršav si kao igla, Visko. Dođi grickati!” dovikne mi Jana. Godinama je družica kojoj sam bio vjeran, ne jer sam sklon monogamiji koju mi puhovi, da budem iskren, nemamo, već iz lijenosti i želje za dosadom. Bila je najružnija i najtužnija ženka čitave zajednice, najdosadnija i budalasta. Upravo sam je zato izabrao. Jer samo život ispunjen dosadom i frustracijom donosi zadovoljne i veličanstvene sne. Samo su ti trenutci važni. Ako je onostrani svijet, to jest buđenje pakao, život, to jest spavanje, bit će raj. Ne obrnuto. Nisam bio u stanju pentrati se po granama, ugledao sam tako dva žira što su završila na tlu i s obazrivom polaganošću spustih svoje kosti s debla. Oteturao sam do jednog od tih plodova, šapicama ga oslobodio kapice i zaronio kutnjacima u zrelu supku. Odmah mi je bilo bolje. Moja jazbina bila je bivše gnijezdo djetlića izdubeno u hrastu. Generacijama je bilo u mojoj obitelji. Bilo je to najplodnije stablo u šumi i bilo je dovoljno obrati ga da se stigne do jeseni. Moji sinovi su već bili na poslu, lijeno ispruženi na granama. S očinskim zadovoljstvom ocijenih njihovo nemarno njihanje, ugašeno oko, otpor prema životu. Za početak uputih se prema obali jezera. Jer još nešto valja učiniti u budnom stanju, osim udebljati se i dosađivati se, valja pohraniti onirički materijal za buduće spavanje. Zbog toga mi puhovi uvijek lunjamo najčarobnijim mjestima: tražimo inspiraciju za naše priče, lica, povode. Drugi je način da se obogati imaginacija slušati tuđe snove, nadajući se otkriti neku ideju koju bi se moglo preuzeti. To su radili Zucotic, Petrovic i Lopez, izvaljeni na suncu pod hrastom dok su repom zgrtali opale žireve. “Dobro ustajanje, Viskovitzu! Pričaj kako je bilo”, Lopez će. “Govoriti umara”, odsječem. Od njih ništa nisam mogao naučiti. Lopezovi snovi bili su grozne priče u kojima su svi završavali u kandžama kune ili vidre. U Petrovicevim pak puhovi su ubijali sve po redu da bi ih na kraju on ubio jednog po jednog, razdirući ih. Zucotic, jadničak, patio je od nesanice. Ako u snu začuješ glas što dopire s onu stranu groba, duh je uvijek bio on. Osim toga moji snovi nisu bili takvi da bi ih se moglo prepričavati. Uvijek se radilo o nekoj puhici, i uvjeravam vas da to nije bila Jana. Takva puhica postoji samo u snovima, remek-djelo moje mašte. Bile su mi potrebne godine ružnoće i frustracija da uspijem zamisliti to apsolutno savršenstvo mišjih oblika, točnu mješavinu svetosti i grijeha. Načinio sam je lijepom kao san, privlačnom kao zijevanje, mekanom poput jastuka. Dao sam joj ime Ljuba. Kad mislim na nju odmah me obuzme želja da zaspim. Načinih tri koraka i sruših se na neki panj, uspavan… Našao sam je gdje sam je ostavio, u tropskoj prašumi koju sam sanjao za nju, među cvjetovima hibiskusa i u sjeni akacija, tom začaranom obitavalištu u kojem nije bilo šumova već samo glazba; nije bilo mirisa već samo miomirisa, nije bilo uzbrdica već samo nizbrdica. Nije bilo izbočina ili tvrdoća i sve pa čak i debla bila su postavljena krznom, listićima i perjem. Nije bilo grabežljivaca, dosadnjakovića i suparnika. Nije bilo muškarca, osim mene i nije bilo drugog boga doli Viskovitza. Pozdravio sam je s jednim zi-zi ljubavnim pozivom nas puhova. Onda sam joj prišao sišavši sa stabla banane, lijep i lijen kao neki bog glodavac. “Vratio sam se, ljubavi”, zaskvičah. “Tu sam samo za tebe.” “Trenutačno imam posla, Visko”, uzdahne. “Tražim hrast. Nije lako naći bukov ili hrastov žir, među stablima banana.” “Samo reci”, rekoh joj i uz pomoć mašte na tlu se nađu tri žira golema poput krastavaca, bez kapice i kore. Kao svi “nadahnuti” puhovi znao sam sada sanjati sa sviješću djelovanja, što je beskrajno obogaćivalo svaki od tih trenutaka. “A sada se malo pozabavi mnome, ljubavi”, naredih. “Nemam čitav san na raspolaganju, ovo je samo drijemež. Pogledaj ovu postelju od cvijeća, čini mi se idealnim mjestom…!” “Ne, Visko.” “Ne?” Nije ugodno čuti odbijanje u vlastitom snu. Ali usprkos napretku koji sam postigao u ovladavanju svojom kreativnom oniričnošću, nije mi još uspjelo podvrgnuti nadzoru snažni karakter koji sam dao Ljubi, i nisam bio miran. “Dosta mi je da se prema meni ponašaš kao prema lutkici i da udovoljavam tvojim hirovima”, frktala je mičući brkovima. “Tebi je lako. Za tebe je ovo samo san i možeš raditi što hoćeš. Za mene je, međutim, ovo jedini život koji imam, željela bih da me pustiš živjeti…” “Znaš da nije jedini, znaš da ćeš ponovno oživjeti u svakom mojem snu.” “Naravno, svi tako kažu. Međutim, ne daš mi vremena ni jesti ni izraziti neku misao. Držiš me na životu u tom tvom smiješnom omamljujućem svijetu, bez puhova, bez hrastova, u vječnom sutonu. Ne dopuštaš mi da imam mlade, ne dopuštaš da imam neki svoj život…” “Ipak, dopuštam ti da sanjaš…” “Da, ali što sanjati kad poznajem samo ovaj tvoj svijet iz bajki?” “Ljubavi, nemojmo sada raspravljati, imam doista malo vremena. Dođi ovamo.” “Ne, Visko.” I kao obično na kraju da bi se osjetila “živom”, kao što je govorila, morao sam sanjati sve one vulgarnosti života: izlazak sunca, hrastove, želud, pa čak i Zukotica. I na kraju sam bio umorniji nego kad sam zaspao. Prošao bi najmanje sat prije nego bi mi se Ljuba približila i prije nego bih osjetio dodir njenog mirisnog krzna. Ispružila bi se potom na mahovini umiljavajući se i oglasivši se s dva izazovna zi-zi. “Ne, Ljubo, znaš da to nije ono što želim”, upozorih je. Problem je s Ljubom što nikad nije željela raditi sa mnom stvari koje puhovi i puhice rade u snovima, to jest spavati. Podijeliti čarobni trenutak uspavljivanja, podmuklost zijevanja, strast drijemeža, konačno stapanje tijela u jedinstven poništavajući san, spajanje duša u jedinstven trijumfalni san. Htjela je sa mnom kupiti žir, voditi ljubav, rađati i sve one druge banalnosti, a u odlučnom trenutku, kad bi se kapci počeli spuštati, uvijek je odbijala prepustiti se. Tako sam se na kraju morao lišiti tog vrhunskog užitka, pa ni ovog puta izgleda nije bilo drukčije. “Ok, Visko”, iznenadi me. “Želim te zadovoljiti, učinimo to. Ovog puta to i ja želim.” Nisam vjerovao vlastitim ušima. Iznenada sam na zatiljku osjetio šapu i probudio se. Razumljivo bio sam bijesan, da sam imao snage bio bih kadar ubiti, tko te probudi i ne zaslužuje bolje. Velika masa krzna bila je na meni. “Visko!” začuh skvičanje. Bio je to poznat glas, podigao sam njušku i ugledao puhicu. “Što se događa?” pomislih. Ne samo da je bila lijepa, već je bila sličnija Ljubi od Ljube same. Bila je kvintesencija Ljube. “Ti si Viskovitz, onaj što me stalno sanja”, smijuljila se. Osvrnuh se zbunjen. Što radi Ljuba na javi? “Ljuba? Što ti tu radiš?” “Rekla sam ti da želim raditi ono što si od mene tražio, ali mi je draže to raditi ovdje nego u onom glupom snu.” Ako je bila šala, bila je doista neukusna. Uvijek sam slušao kako na puhovskom jeziku kažu da je stvarnost san, ali nikad nisam u to povjerovao: tko je mogao biti tako uvrnut da sanja nešto slično? “Ne znam tko te je poslao, Ljubo, ali je sigurno pogriješio. Pogledaj, ovdje za tebe nema mjesta. Osjećaš li taj smrad? To su kisele kiše, nitrati, sumpori; svaki četvorni centimetar ovog prostora je zagađen. Ovdje je naporno živjeti, puno je buke, boleština. Tu su kune zlatice, sovuljage, tvorovi. Tu je čovjek. Imam vrlo ljubomornu družicu i četrnaestero djece. To je prokleta stvarnost, Ljubo, tu nikad neće biti sreće, nikad mira…” “Nije rečeno…” “Vjeruj mi, mila.” “Ne više, Visko.” “Ne više?” Skupi njuškicu u zagonetni i slatki osmijeh i zaskviči: “Sve to postoji jer sam to željela zamisliti, Visko. Nije to ‘život', to je moj san. Stalno si me sanjao, jer sam ja htjela tako. Nisam ti to nikad rekla jer sam te željela iznenaditi, veselilo me igrati se s tobom.” “Ova ti je doista dobra. Sanjala si i Janu i Zukotica i druge?” “Naravno, bili su tako ništavni jer sam te željela čitavog za sebe, dragi. Ne vjeruješ? Gledaj!” Gledao sam kako iz tla niču tri žira golema poput krastavaca, bez kapice i kore. “Sve do danas, Visko, stidjela sam se. Nije lako prići nekome i reći mu ‘Ti si puh mojih snova'. Draže mi je bilo da me ti tražiš i sanjaš. Htjela sam te iskušati. Sad znam da me voliš, ljubavi, više se ne bojim, želim te usrećiti. Nemamo vremena za gubljenje,Visko, svi snovi imaju kraj, dođi.” Otkrije postelju od cvjetova kamilice i ispruži se na njoj. “Istina je da sam još ljenija i pospanija od tebe, Visko, i ništa ne želim više doli spavati u tvom zagrljaju, čuti kako hrčeš u mom snu.” Otvori usta i zijevne tako bezobrazno da je izgledalo da će joj duša izletjeti… Uživajući opustih se. Nisam dobro shvatio tko koga sanja, ali se moje srce pod krznom rastapalo u oceanu blaženstva. Jednim zahvalnim treptajem kapaka blagoslovih svu tu tugu, to prljavo jezero i zagađenu šumu, zagušljivi zrak i neplodnu zemlju. Čitav taj opustošeni i ugašen svijet jednim zijevanjem udaljen od sreće.
|
