Isabell Allende: Paula Ulomak U prosincu 1991. moja se kći Paula teško razboljela i ubrzo nakon toga pala je u komu. Ove stranice ispisane su tijekom beskonačnih sati provedenih u bolničkim hodnicima u Madridu, u hotelskoj sobi u kojoj sam živjela nekoliko mjeseci i uz njezin krevet u našoj kući u Kaliforniji, u ljeto i jesen 1992. Obiteljska predaja počinje s početkom prošloga stoljeća, kad se jedan krepki baskijski mornar iskrcao na čileanskoj obali, glave zadubljene u velike projekte i zaštićen relikvijom svoje majke što ju je nosio oko vrata; ali zašto da se vraćam toliko unatrag, dovoljno je reći da je vukao podrijetlo od loze naprasitih žena te muškaraca snažnih ruku pogodnih za težak rad i sentimentalna srca. Neki od njih bijahu nagle ćudi i umrli su pjeneći se od bijesa, ali možda uzrok nije bila bjesnoća, kako su govorili zli jezici, nego lokalna kuga. Kupili su plodnu zemlju u blizini glavnoga grada koja je s vremenom dobila na vrijednosti, postali su istančaniji, podignuli su gospodska zdanja s parkovima i drvoredima, poudavali su svoje kćeri za bogate kreole, izobražavali su svoje sinove u ozbiljnim vjerskim školama i tako su se tijekom godina uklopili u uznositu zemljoposjedničku aristokraciju, koja je dominirala dulje od jednoga stoljeća, dok je oštar vjetar modernoga života nije svrgnuo s vlasti i zamijenio tehnokratima i trgovcima. Jedan od njih bio je moj djed. Rođen je u dobroj obitelji, ali njegov je otac umro rano od neobjašnjiva pucnja iz puške; nikad nisu objavljene pojedinosti o tome što se dogodilo te zlokobne večeri, možda je posrijedi bio dvoboj, osveta ili ljubavna nesreća, kako god bilo, djedova je obitelj ostala bez sredstava za život, a budući da je on bio najstariji, morao je napustiti školu i potražiti posao kako bi uzdržavao majku i školovao mlađu braću. Mnogo poslije, kad je postao imućan gospodin pred kojim su ostali skidali šešir, priznao mi je da je najgore siromaštvo ono kad nosiš ovratnik i kravatu, jer ga tada valja prikrivati. Hodao je u očevoj odjeći prilagođenoj njegovoj veličini, s uskim ovratnicima i u dobro izglačanim odijelima kako bi se prikrila pohabanost tkanine. To razdoblje oskudice ublažilo je njegovu ćud, vjerovao je da se život sastoji samo od napora i rada, a da častan čovjek ne može hodati svijetom ne pomažući bližnjemu. Već se tada odlikovao usredotočenim izrazom lica i integritetom, bio je sazdan od iste stamene građe kao i njegovi preci i, kao mnogi od njih, nogama je čvrsto stajao na zemlji, ali dio njegove duše bježao je prema ponoru snova. Zato se zaljubio u moju baku, najmlađu u obitelji s dvanaestero braće i sestara, a sve samo ludi i divni osobenjaci, poput Terese, kojoj su na kraju njezina života počela nicati krila svetice, a kad je umrla, sasušile su se u jednoj noći sve ruže u Japanskome parku, ili Ambrosija, velikog bonvivana i bludnika, koji se u trenucima svoje velikodušnosti razodijevao na ulici kako bi ispoklanjao svoju odjeću siromasima. Odrasla sam slušajući primjedbe o daru svoje bake da predviđa budućnost, čita tuđe misli, razgovara sa životinjama i pomiče predmete pogledom. Pričaju da je jednom premjestila biljarski stol u salonu, ali zapravo je jedino što sam vidjela da se miče u njezinoj nazočnosti bila beznačajna posudica za šećer, koja je u vrijeme čaja klizeći bauljala stolom. Te su sposobnosti budile određenu ljubomoru i unatoč djevojčinu čaru mogući udvarači u njezinoj bi se nazočnosti prestrašili; ali za moga djeda telepatija i telekinezija bile su bezazlene zabave, a nikako ne i ozbiljne prepreke za brak, zabrinjavala ga je jedino razlika u godinama – ona je bila mnogo mlađa i kad ga je upoznala, još se igrala s lutkama i hodala naokolo grleći prljavi jastučić. Toliko ju je dugo gledao kao djevojčicu da nije bio svjestan svoje strasti dok se jednoga dana nije pojavila u dugoj haljini i skupljene kose, a tada je zbog otkrića ljubavi što je sazrijevala godinama zapao u takvu krizu stidljivosti da ju je prestao posjećivati. Ona je pogodila njegovo duševno stanje prije no što je on sam mogao rasplesti klupko svojih osjećaja i poslala mu je pismo, prvo od mnogih koje će mu napisati u odsudnim trenucima njihova života. Nije bila riječ o namirisanoj ceduljici za opipavanje terena, nego o kratkoj poruci olovkom na papiru istrgnutom iz bilježnice, u kojoj ga je bez okolišanja zapitala želi li biti njezinim mužem i, ako želi, kada. Koji mjesec poslije održano je vjenčanje. Mladenka se pojavila pred oltarom kao prikaza iz nekih drugih vremena, urešena čipkama bjelokosne boje i s hrpom voštanih narančinih cvjetova upletenih u punđu; kad ju je vidio, odlučio je da će je voljeti ustrajno do kraja njihovih života. Za mene je taj par uvijek bio Tata i Memé. Od njihove djece samo moja majka sudjeluje u ovoj pripovijesti, jer ako počnem pričati o ostatku plemena, nećemo nikad završiti, a uz to su oni koji još žive vrlo daleko; tako je to s izbjeglištvom, porazbaca ljude na sve četiri strane svijeta i poslije je raseljene duše veoma teško okupiti. Moja se majka rodila između dva svjetska rata jednog proljetnog dana dvadesetih godina; osjetljiva djevojčica, nesposobna da prati svoju braću u trčanju tavanom kuće, gdje su lovili miševe, koje su čuvali u bočicama s formalinom. Odrasla je zaštićena, među zidovima svoga doma i škole, zabavljajući se romantičnim štivima i milosrdnim djelima, na glasu kao najljepša od svih u toj obitelji zagonetnih žena. Od puberteta je imala nekoliko udvarača što su se kao muhe vrtjeli oko nje. Njezin ih je otac držao na odstojanju, a majka proučavala svojim tarot-kartama, sve dok bezazlena koketiranja nisu završila dolaskom jednog nadarenog i sumnjivog muškarca u njezinu sudbinu, koji je bez napora zamijenio ostale suparnike i nemirima ispunio njezinu dušu. Bio je to tvoj djed Tomás, koji je nestao u magli, a spominjem ga samo zato što nosiš nešto njegove krvi, Paula, ni iz kakva drugog razloga. Taj čovjek hitra uma i nemilosrdna jezika bio je previše inteligentan za to provincijsko društvo i posve lišen predrasuda, rijetka ptica u ondašnjem Santiagu. Pripisivala mu se mračna prošlost, kružile su glasine da je pripadao slobodnim zidarima, pa je zbog toga neprijatelj Crkve, te da je potajno izdržavao sina kopilan, ali ništa od toga nije moglo pomoći Tati da razuvjeri kćer, jer je oskudijevao dokazima, a nije bio osoba kadra da neosnovano ukalja tuđi ugled. U ona vremena Čile je bio torta od lisnatoga tijesta – a na određeni način to je još uvijek – bilo je više kasta nego u Indiji i za svakoga je postojao pogrdni pridjev koji ga je postavljao na njegovo mjesto: roto, pije, arribista, siútico i mnogi drugi, sve dok se ne bi dosegla udobna platforma onih kojima ja pripadam. Rođenje je određivalo čovjeka; bilo je lako spustiti se društvenom ljestvicom, ali da bi se uspelo, nisu bili dovoljni novac, slava ili talent, iziskivao se trud nekoliko naraštaja. U prilog Tomásu govorila je njegova časna loza, unatoč tomu što je, gledano Tatinim očima, bilo i politički sumnjivih predaka. Već je tada odzvanjalo ime nekog Salvadora Allendea, osnivača Socijalističke partije, koji je propovijedao protiv privatnoga vlasništva, konzervativnoga morala i gazdinskog autoriteta. Tomás je bio bratić tog mladog zastupnika. Gledaj, Paula, ovdje je Tatin portret. Taj muškarac ozbiljnih crta lica, jasnih zjenica, s naočalama bez okvira i s crnom beretkom, tvoj je pradjed. Na fotografiji sjedi držeći štap, a uz njega je naslonjena na njegovo desno koljeno trogodišnja djevojčica odjevena za proslavu, dražesna kao minijaturna plesačica, koja gleda u kameru snenim očima. To si ti, a straga stojimo moja majka i ja, stolica mi zakriva trbuh, bila sam trudna s tvojim bratom Nicolásom. Vidimo starca sprijeda i naslućuje se njegov oholi stav, to dostojanstvo bez prenemaganja onoga koji se sam obrazovao, koji je ispravan prešao svoj put i više ništa ne očekuje od života. Oduvijek ga pamtim kao staroga, iako gotovo bez bora, osim dviju dubokih brazda oko krajička usana, s bijelom lavljom grivom i oporim osmijehom žutih zubi. Na koncu svoga života teško se kretao, ali bi s naporom ustajao kad su ulazile i izlazile ženske osobe i, oslanjajući se na svoj štap, pratio bi posjetitelje do vrtne kapije. Sviđale su mi se ruke, iskrivljene hrastove grane, snažne i kvrgave, njegov neizostavni svileni rupčić oko vrata i miris na engleski dezinfekcijski sapun od lavande. Pokušao je plemenitom duhovitošću potomcima usaditi svoju stoičku filozofiju; neudobnost mu se činila zdravom, a grijanje štetnim, tražio je jednostavna jela – ništa od šalša i revoltijos – i zabavljanje mu se činilo vulgarnim. Ujutro se podvrgavao hladnu tušu, navika koju nitko u obitelji nije oponašao i koju je prema kraju njegova života, kad se doimao poput staroga kotrljana, održavao neustrašivo sjedeći na stolici pod ledenim mlazom. Govorio je u upečatljivim poslovicama i na bilo kakvo ispitivanje odgovarao je pitanjima, tako da ne znam mnogo o njegovoj ideologiji, ali sam do tančina upoznala njegov značaj. Dobro pogledaj moju majku koja na ovom portretu ima nešto više od četrdeset godina i na vrhuncu je svoje ljepote, odjevena po ondašnjoj modi u kratku suknju i s kosom poput pčelinjega gnijezda. Smije se, a njezine velike zelene oči izgledaju kao dvije zrake uokvirene šiljatim lukom crnih obrva. To je bilo najsretnije radzoblje njezina života; odgoj njezine djece bio je završen, bila je zaljubljena i njezin se svijet još činio sigurnim. Voljela bih ti pokazati fotografiju svoga oca, no sve su spaljene prije više od četrdeset godina. Neka Bog čuva vašu djevojčicu, šapće mi s naporom don Manuel, bolesnik koji leži u krevetu do tebe. To je stari seljak, koji je nekoliko puta operirao želudac i još se bori protiv propadanja i smrti. Neka Bog čuva vašu djevojčicu, rekla mi je također jučer jedna mlada žena s dojenčetom u naručju, koja je doznala za tvoj slučaj i došla je u bolnicu da mi ponudi nadu. Prije dvije godine imala je napad porfirije i bila je u komi više od mjesec dana, trebala joj je godina dana da se vrati u normalno stanje i mora se čuvati do kraja života, ali već radi, udala se i dobila je dijete. Uvjeravala me da je koma kao spavanje bez snova, zagonetno međuvrijeme. Nemojte više plakati, gospođo, rekla je, vaša kći ništa ne osjeća, izići će odavde hodajući i poslije se neće sjećati što se dogodilo. Svakoga jutra prelazim hodnicima šestoga kata loveći specijalista da bih se raspitala o novim pojedinostima. Taj čovjek drži tvoj život u svojim rukama, a ja nemam povjerenja u njega, prolazi kao zračna struja, rastresen i u žurbi, dajući mi složena objašnjenja o enzimima i kopije članaka o tvojoj bolesti, koje pokušavam čitati, ali ih ne razumijem. Doima se da ga više zanimaju statistika na njegovu kompjutoru i formule u njegovu laboratoriju nego tvoje tijelo raspeto na ovom krevetu. To je takav poremećaj, neki se povrate iz krize vrlo brzo, a drugi provedu tjedne na intenzivnoj terapiji, prije su pacijenti jednostavno umirali, ali sada ih možemo održavati na životu dok metabolizam opet ne proradi, kaže mi ne gledajući me u oči. Dobro, ako je tako, samo valja čekati. Ako ti možeš to podnositi, Paula, i ja ću. Kad se probudiš, imat ćemo pred sobom mjesece, možda godine da zalijepimo pokidane dijelove tvoje prošlosti ili, još bolje, možemo izmisliti tvoje uspomene po mjeri tvojih maštarija; zasad ću ti pričati o sebi i o drugim članovima obitelji kojoj obje pripadamo, ali nemoj od mene tražiti da budem precizna, jer mi se često omaknu pogreške, mnogo sam toga zaboravila ili mi se iskrivilo, ne pamtim mjesta, datume ni imena, no nikad mi ne promakne kakva dobra priča. Sjedeći pokraj tebe, promatrajući na ekranu osvijetljene linije koje označavaju otkucaje tvoga srca, pokušavam komunicirati s tobom čarobnim metodama svoje bake. Da je ona ovdje, mogla bi ti prenijeti moje poruke i pomoći mi da te privežem za ovaj svijet. Krenula si na čudno putovanje sprudovima nesvjesnoga. Čemu tolike riječi ako me ne možeš čuti? Čemu ove stranice koje možda nikad nećeš pročitati? Moj život nastaje dok ga pripovijedam, a moje sjećanje jača pisanjem; ono što ne prenesem u riječi na papiru, izbriše vrijeme. Danas je 8. siječnja 1992. Jednoga od ovakvih dana, prije osam godina, počela sam u Caracasu pismo da bih se oprostila od svoga djeda, koji je umirao noseći na svojim leđima cijelo stoljeće borbe. Njegove čvrste kosti i dalje su se opirale, iako se već dugo pripremao da slijedi Memé, koja mu je s praga davala znakove. Nisam se mogla vratiti u Čile, a nije bilo prikladno dodijavati mu telefonom koji ga toliko smeta, kako bih mu rekla neka ode s mirom, jer se ništa neće izgubiti od blaga anegdota koje mi je ispričao tijekom našega prijateljstva – ja ništa nisam zaboravila. Nedugo zatim starac je umro, no priča me je zgrabila i nisam mogla stati, drugi su glasovi govorili kroz mene, pisala sam u transu, osjećajući se kao da rasplićem klupko vune, i s istom hitnjom s kojom pišem sada. Na kraju godine nakupilo se pet stotina stranica u platnenoj torbi. Shvativši tada da to više nije pismo, stidljivo sam najavila obitelji da sam napisala knjigu. Kako se zove? – zapitala je moja majka. Napravili smo popis naslova, ali nismo se uspjele složiti ni oko jednoga i na koncu si ti, Paula, bacila u zrak novčić da presudi. Tako je rođen i kršten moj prvi roman, Kuća duhova, a mene je obuzeo nepopravljivi porok pripovijedanja priča. Ta mi je knjiga spasila život. Pisanje je duga introspekcija, ono je putovanje do najmračnijih šupljina svijesti, polagana meditacija. Pišem u tišini napipavajući i putem otkrivam djeliće istine, sitne kristale koji stanu na dlan jedne ruke i opravdavaju moj prolazak ovim svijetom. Jednoga drugog 8. siječnja počela sam svoj drugi roman i poslije se više nisam usudila promijeniti taj sretni datum, dijelom iz praznovjerja, ali jednako tako zbog stege; počela sam sve svoje knjige 8. siječnja. Prije nekoliko mjeseci završila sam Beskonačan plan, svoj najnoviji roman, i otad se pripremam za ovaj dan. Sve je bilo spremno: tema, naslov, prva rečenica, no još neću napisati tu pripovijest, jer mi, Paula, otkako si se razboljela, dostaju snage tek da ti pravim društvo. Već mjesec dana spavaš, ne znam kako da doprem do tebe, zovem te i zovem, ali tvoje se ime gubi u bespućima ove bolnice. Moja se duša guši u pijesku, tuga je sterilna pustinja. Ne znam moliti, ne uspijevam povezati dvije misli, pogotovu ne bih mogla uroniti u stvaranje druge knjige. Vrtim se na ovim stranicama u iracionalnu nastojanju da svladam svoj užas; uobličim li ovo pustošenje koje nas je snašlo, čini mi se da bih mogla pomoći tebi i sebi, brižljiva vježba pisanja može biti naše spasenje. Prije jedanaest godina napisala sam pismo djedu da ga otpratim u smrt, ovoga 8. siječnja 1992. pišem tebi, Paula, ne bih li te dovukla nazad u život. Moja je majka bila krasna osamnaestogodišnja djevojka kad je Tata poveo obitelj u Europu na naporno putovanje koje se tada poduzimalo samo jednom u životu – ta Čile je na kraju svijeta. Nakanio je ostaviti svoju kćer u koledžu u Engleskoj da stekne naobrazbu i usput zaboravi ljubav prema Tomásu, ali mu je Hitler pomrsio planove i Drugi svjetski rat buknuo je uz kataklizmičku buku, zatekavši ih na Azurnoj obali. Uz nevjerojatne poteškoće, krećući se protiv struje putovima prepunim ljudi koji su bježali pješice, na konju ili kakvom drugom raspoloživom vozilu, uspjeli su doći do Amberea i uspeti se na posljednji čileanski brod koji se otisnuo s pristaništa. Palube i čamce za spašavanje bili su zauzeli deseci židovskih obitelji koje su bježale ostavljajući imovinu – neke i bogatstvo – u rukama beskrupuloznih konzula, koji su im prodali vize po cijeni suha zlata. Zbog pomanjkanja kabina putovali su kao stoka, spavajući pod vedrim nebom i trpeći glad, jer su namirnice bile racionirane . Tijekom tog mučnog putovanja Memé je tješila žene koje su plakale za svojim izgubljenim domovima i zbog neizvjesne budućnosti, dok je Tata s mornarima pregovarao o jelu u kuhinji i o gunjevima koje će podijeliti među prognanicima. Jedan od Židova, krznar zanimanjem, iz zahvalnosti je poklonio Memé skupocjeni kaput od sivog astrahana. Tjednima su plovili vodama koje su preplavile neprijateljske podmornice, ugašenih svjetala noću i moleći danju, dok nisu iza sebe ostavili Atlantik i živi i zdravi stigli u Čile. Kad su pristali u luku Valparaíso, prvo što su ugledali bio je nezamjenjivi Tomásov lik u bijelom lanenom odijelu s panama-šeširom i tada je Tata shvatio koliko je ništavno opiranje zagonetnim zapovijedima sudbine te je vrlo nevoljko dao svoj pristanak za svadbu. Svečanost je održana u njegovoj kući, a na njoj su sudjelovali apostolski nuncij i neke ličnosti iz javnoga života. Mladenka je nosila suzdržanu satensku haljinu i držala se prkosno; ne znam kako je izgledao mladenac, jer je fotografija izrezana, od njega nam je na slici ostala samo ruka. Dok je vodio svoju kćer do salona, gdje su bili podigli oltar ukrašen kaskadama ruža, Tata se zaustavio u podnožju stubišta. “Još ima vremena da se pokaješ. Nemoj se udati, kćeri, molim te da bolje promisliš. Daj mi znak i ja ću se pobrinuti da rastjeram ovu hrpu ljudi i pošaljem banket u ubožnicu…” Ona mu je odvratila ledenim pogledom. Baš kao što je moja baka bila upozorena na jednoj spiritističkoj seansi, brak mojih roditelja bio je katastrofa od samoga početka. Moja se majka ponovno ukrcala na brod, ovog puta put Perua, gdje je Tomás bio imenovan tajnikom u čileanskoj ambasadi. Nosila je gomilu teških kovčega sa svojim mirazom mladenke i teretom poklona, brojnim predmetima od porculana, kristala i srebra s kojima se pola stoljeća poslije još sudaramo po posve neočekivanim kutovima. Pedeset godina diplomatskih odredišta na različitim zemljopisnim širinama, razvodi i duga razdoblja izbjeglištva nisu uspjeli osloboditi obitelj tog balasta; jako se bojim, Paula, da ćeš među tim jezivim predmetima naslijediti lampu s kaotičnim nimfama i zdepastim kerubinima koju moja majka još čuva. Tvoja je kuća samostanski jednostavna i u tvom mršavom garderobnom ormaru vise samo četiri bluze i dva para hlača; pitam se što činiš s onim što ti dajem, ti si kao Memé koja se, tek što je sišla s broda i stupila na kopno, riješila kaputa od astrahana pokrivši njime prosjakinju. Mojoj je majci dva prva dana njezina medenog mjeseca bilo toliko zlo od poskakivanja Tihog oceana da nije mogla napustiti kabinu, a čim se osjetila nešto bolje i izišla kako bi udahnula punim plućima, njezina je supruga shrvala bol u kutnjaku. Dok je šetala palubama, ravnodušna na požudne poglede časnika i mornara, on je stenjao na svome ležaju. Zalazak sunca obojio je narančasto golemi obzor, a noću su sablažnjive zvijezde pozivale na ljubav, ali je patnja bila moćnija od romanse. Trebala su proći tri beskrajna dana prije no što je pacijent dopustio brodskom liječniku da mu kliještima olakša muku, tek je tada splasnula oteklina i supružnici su mogli započeti s bračnim životom. Sljedeće su se večeri pojavili zajedno u blagovaonici, gdje su pozvani za kapetanov stol. Nakon formalne zdravice za mladence pojavilo se predjelo, jastozi servirani u čašama isklesanima u ledu. Kretnjom koketne prisnosti moja je majka ispružila vilicu i izvukla morski plod s tanjura svoga muža tako zlosretno da je majušna kapljica američkog umaka pala na njegovu kravatu. On je uzeo nož da ostruže nevolju, no mrlja se proširila. I tada je, na čuđenje gostiju za stolom i poniženje svoje žene, diplomat gurnuo prste u tanjur, primio rakove, rastegnuo ih preko prsa namočivši košulju, odijelo i ostatak kravate, onda je prošao rukom kroz zalizanu kosu, ustao, pozdravio se kratkim naklonom i otišao u svoju kabinu, gdje je proveo ostatak plovidbe uronjen u mrzovoljnu šutnju. Unatoč tim poteškoćama, bila sam začeta na otvorenome moru. Moja majka nije bila pripremljena za majčinstvo, o tome se šaputalo pred neudanim djevojkama – a Memé nije palo na um da je upozori na nečasne radnje pčela s cvijećem, jer je njezina duša lebdjela na drugim razinama, zainteresiranija za prozračnu narav prikaza nego za sirove zbilje ovoga svijeta – no tek što je predosjetila svoju bremenitost, znala je da će biti djevojčica, nazvala ju je Isabel i uspostavila s njom neprekidan dijalog koji traje i danas. Povezana sa stvorenjem koje je raslo u njezinoj utrobi, pokušala je nadomjestiti svoju osamljenost nesretno udane žene; razgovarala je sa mnom glasno, što je plašilo one koji bi je vidjeli kako se ponaša kao da bulazni, i pretpostavljam da sam je slušala i odgovarala joj, ali se ne sjećam toga razdoblja u maternici. Moj je otac imao ukus za lijepo. Razmetljivost je uvijek bila porok na koji se loše gledalo u Čileu, gdje je trijeznost znak profinjenosti, dok se u Limi, potkraljevskome gradu, raskoš doima dobrom. Smjestio se u kući nerazmjernoj svom položaju drugoga tajnika veleposlanstva, okružio se Indijancima u službi, naručio iz Detroita luksuzan automobil i razbacivao se zabavama, kasinima i vožnjama jahtom, a da nitko nije mogao objasniti kako financira takve ekstravagancije. U kratko je vrijeme uspio stupiti u doticaj s najistaknutijim ličnostima iz političkoga i društvenoga svijeta, otkrio je slabosti svakoga od njih, a pomoću svojih veza uspio je doznati određene indiskrecije, pa čak i poneku državnu tajnu. Pretvorio se u neizbježnog uzvanika svih tuluma u Limi ; usred rata nabavljao je najbolji viski, najčišći kokain i najumiljatije kurtizane, sva su mu se vrata otvarala. Dok se penjao stubama svoje karijere, njegova se žena osjećala zatvorenicom u bezizlaznu položaju – u dvadesetoj godini vezana za nepredvidljiva muškarca o kojemu je potpuno ovisila. Venula je na vlažnoj vrućini ljeta ispisujući svojoj majci beskonačne stranice, koje su se mimoilazile na moru i gubile u poštarskim torbama kao razgovori gluhih. Ta melankolična pisma nagomilana na njezinu pisaćem stolu uvjerila su Memé da je njezina kći razočarana, obustavila je seanse spiritizma sa svoje tri ezoterične prijateljice iz Bijelog sestrinstva, strpala je proricateljske karte u kovčežić i otputila se u Limu u jednom od onih rijetkih krhkih dvomotoraca koji su prevozili putnike, jer su u tom ratnom razdoblju avioni bili rezervirani isključivo za vojne svrhe. Došla je baš u vrijeme moga rođenja. Kako je bila donijela na svijet svoju djecu u kući, dok joj su pomagali muž i babica, smele su je moderne kliničke metode. Otupili su rodilju jednim jedinim ubodom ne dajući joj priliku da sudjeluje u događajima, a dojenče su tek što se rodilo preselili u aseptične jaslice. Mnogo poslije, kad su se raspršile izmaglice anestezije, obavijestili su majku da je donijela na svijet djevojčicu, ali da je u skladu s pravilima može imati uza se samo u sate dojenja. “To je neko čudo i zato mi ne dopuštaju da je vidim!” “To je predivna curica”, odvratila je moja baka, pokušavajući dati svom glasu uvjerljiv ton, iako zapravo još nije imala prilike da me dobro pogleda. Kroz staklo su joj bili pokazali zavežljaj umotan u prekrivač, koji u njezinim očima nije baš izgledao posve čovjekoliko. Dok sam ja cvilila od gladi na drugome katu moja se majka bijesno borila, spremna da vrati svoju kćer silom bude li nužno. Pohrlio je doktor, dijagnosticirao je histeričnu krizu, dao joj je još jednu injekciju i ostavio je da odspava sljedećih dvanaest sati. Dotad je moja baka bila uvjerena da je u predvorju pakla i čim je njezina kći malo živnula, pomogla joj je da opere lice hladnom vodom i navuče odjeću. “Treba pobjeći odavde. Odjeni se i izići ćemo pod ruku kao dvije gospođe koje su došle u posjet.” “Ali ne možemo otići bez djevojčice, mama, zaboga!” “Točno”, odvratila je moja baka, koja vjerojatno nije bila pomislila na tu pojedinost. Ušle su odlučna držanja u boničku dvoranu gdje je bila oteta novorođenčad, uzele su dojenče i žurno ga odnijele, ne izazvavši sumnje. Mogle su identificirati spol, jer je stvorenje nosilo ružičastu vrpcu oko zglavka, ali nisu imale vremena da provjere je li riječ o njihovu dojenčetu, a to ionako nije bilo životno važno, sva su djeca manje ili više jednaka u toj dobi. Moguće je da su me u brzini zamijenile i negdje postoji žena s darom za vidovitost i očima boje špinata koja je zauzela moje mjesto. Kad su bile na sigurnome, u kući, razodjenule su me da vide jesam li cijela i otkrile su sunce u podnožju leđa. Ta je mrlja dobar znak, tvrdila je Memé, ne trebamo se zbog nje zabrinjavati, izrast će zdrava i sretna. Rodila sam se u kolovozu, u znaku Lava, ženskoga spola, i ako me nisu zamijenili u klinici, imam kastiljansko-baskijske krvi, četvrtinu francuske i određenu dozu Arauco ili Mapuche Indijanaca, kao svi u mojoj zemlji. Unatoč tomu što sam došla na svijet u Limi, Čileanka sam; dolazim s “duge latice mora i vina i snijega”, kako je moju domovinu oslikao Pablo Neruda, a odatle dolaziš i ti, Paula, iako nosiš neizbrisiv pečat Kariba, gdje si odrasla. Nije ti baš lako shvatiti naš južnjački mentalitet. U Čileu smo određeni vječnom prisutnošću planina, koje nas odvajaju od ostatka kontinenta, i oćutom privremenosti, neizbježnome u regiji geoloških i političkih katastrofa. Sve drhti pod našim nogama, ne poznajemo sigurnost, ako nas pitaju kako je, odgovor je “ništa novo” ili “više-manje”; krećemo se iz jedne neizvjesnosti u drugu, koračamo oprezno u predjelu chiaroscura, ništa nije precizno, ne sviđaju nam se sukobi, radije pregovaramo. Kad nas okolnosti gurnu u krajnost, bude se naši najgori instinkti i povijest poprima tragičan obrat, jer se isti ljudi koji se u svakodnevnom životu čine krotkima običavaju pretvoriti u krvožedne zvijeri kad znaju da mogu računati na nekažnjivost i dobar izgovor. Ali u obična vremena Čileanci su suzdržljivi, obzirni, ozbiljni i osjećaju paniku od prizivanja pozornosti, koja je za njih sinonim izvrgavanja ruglu. Zato sam ja bila sramota za obitelj. A gdje je bio Tomás dok je njegova žena donosila dijete na svijet, a njegova punica privodila kraju diskretnu otmicu njegove prvorođene? Ne znam, moj je otac velika odsutnost u mome životu, otišao je tako rano i na tako nedvosmislen način da nemam uspomene na njega. Moja je majka s njim živjela četiri godine, uz dva duga razdoblja razdvojenosti, i imala je vremena da donese na svijet troje djece. Bila je tako plodna da je bilo dovoljno protresti gaće u promjeru od pola kilometra da ostane trudna; stanje je to koje sam naslijedila, ali sam imala sreće da na vrijeme stignem do ere pilule. Pri svakom porodu njezin bi muž nestao, kao što je činio čim bi se pojavio kakav god važan problem, a kad bi jednom taj hitni slučaj bio okončan vraćao se radostan s ekstravagantnim poklonom za svoju ženu. Ona je vidjela da se množe slike na zidovima i kineski porculan na policama, ne shvaćajući izvor tolike rasipnosti; bilo je nemoguće objasniti takvu raskoš plaćom koja je drugim dužnosnicima jedva bila dostatna za život, ali kad je to pokušavala ispitati, on bi izvrdavao s odgovorom, baš kao što se događalo kad bi ga propitkivala o njegovim noćnim izbivanjima, tajanstvenim putovanjima i mutnim prijateljstvima. Već su imali dvoje djece i tek što nije rodila treće kad se kuća od karata njezine prostodušnosti urušila. Jednoga jutra Lima je osvanula uzdrmana šuškanjem o skandalu koji je, iako nije bio obznanjen u novinama, brujao svim salonima. Riječ je bila o starom milijunašu koji je običavao posuditi svoj stan kojekakvim prijateljima za tajne ljubavne sastanke. U spavaćoj sobi, među starim namještajem i perzijskim sagovima, visjelo je lažno zrcalo s baroknim okvirom, koje je zapravo bilo prozor. S druge bi se strane smjestio domaćin s odabranom skupinom uzvanika, dobro opskrbljeni likerom i drogama, spremni da se naslađuju igrama para koji je bio na redu i uglavnom ništa nije sumnjao. Te je noći među znatiželjnim zurilima bio političar na visokom položaju u vladi. Kad je odgrnuo zastor da uhodi neoprezne ljubavnike, prvo iznenađenje bila su dva muškarca, a drugo to što je jedan od njih, stegnut korzetom i čipkastim halterom za čarape, bio stariji političarov sin, mladi odvjetnik kojemu je naviještana sjajna karijera. Poniženje je oca nagnalo da izgubi kontrolu, nogama je razbio zrcalo, bacio se na svoga sina da s njega počupa ženske prnje i da ga nisu sputali možda bi ga ubio. Samo nekoliko sati poslije limski su smutljivci komentirali potankosti onoga što se dogodilo, dodajući sve besramnije pojedinosti. Sumnjalo se da incident nije bio slučajan, da je netko isplanirao cijeli prizor s posve zlobnom nakanom. Uplašen, Tomás je nestao, bez objašnjenja. Moja je majka doznala za skandal tek nekoliko dana poslije; živjela je izolirana zbog tegoba izazvanih svojim neprestanim trudnoćama, a i stoga da izbjegne vjerovnike koji su tražili podmirenje neplaćenih računa. Umorne od čekanja svojih plaća, kućne sluge su bile dezertirale, ostala je tek Margara, čileanska namještenica nedokučiva lica i kamena srca koja je služila obitelji od nepamtljivih vremena. U tim prilikama počeli su simptomi poroda, majka je stisnula zube i spremila se roditi na najprimitivniji način. Imala sam blizu tri godine, a moj brat Pancho jedva je hodao. Te smo večeri, okupljeni u hodniku, čuli stenjanje naše majke i bili svjedoci Margarina prešetavanja s kotlićima vruće vode i ručnicima. Juan je došao na svijet u ponoć, malen i naboran, smrvljen miš bez kose koji je jedva disao. Ubrzo se vidjelo da ne može gutati, imao je čvor u grlu i hrana nije prolazila, bio je predodređen da trpi glad dok su njegovoj majci grudi pucale od mlijeka, ali ga je spasila Margarina upornost, koja je uprla da ga održi na životu, prvo vatom natopljenom mlijekom koju je cijedila kap po kap, a poslije mu na silu uguravajući gustu papicu drvenom žlicom. Godinama su se mojom glavom vrtjeli bolesni razlozi koji bi mogli opravdati nestanak moga oca. Umorila sam se ispitujući sve oko sebe – oko njega postoji zavjerenička šutnja. Oni koji su ga poznavali a još žive opisuju mi ga kao vrlo inteligentna čovjeka i ne dodaju ništa drugo. U djetinjstvu sam ga zamišljala kao kriminalca, a poslije, kad sam doznala da postoje seksualne izopačenosti, sve sam mu ih redom pripisala, ali čini se da ništa tako romaneskno ne krasi njegovu prošlost. Bio je tek kukavička duša; jednoga je dana, progonjen zbog svojih laži, izgubio nadzor nad situacijom i pobjegao. Ostavio je svoj ured, nije se vratio da vidi svoju majku, članove obitelji ni prijatelje, doslovno je ispario. Vizualiziram ga – pomalo u šali, jasno – kako bježi prema Machu Picchuu prerušen u peruansku Indijanku, s umjetnim pletenicama i nekoliko višebojnih suknji. Nemoj to nikad više ponoviti! Otkuda izvlačiš takve gluposti! – upala mi je u riječ majka kad sam joj spomenula tu mogućnost. Bilo kako bilo, otišao je ne ostavivši traga, ali se nije preselio u prozirne visine Anda da bi se rasplinuo u nekom selu Aymara Indijanaca, kao što sam pretpostavljala; jednostavno se spustio stubu niže nesmiljenom ljestvicom čileanskih društvenih staleža i postao je nevidljiv. Vratio se u Santiago i nastavio je prolaziti ulicama u centru, ali kako nije zalazio u istu društvenu sredinu, bilo je to kao da je umro. Nisam više vidjela svoju baku po ocu niti ikoga iz njegove obitelji, osim Salvadora Allendea, koji je ostao uz nas iz snažnog osjećaja odanosti. Nikad više nisam vidjela svoga oca, nisam čula da se spominje njegovo ime i ništa ne znam o tome kako je izgledao pa je ispalo ironično kad su me jednoga dana pozvali da identificiram njegovo truplo u mrtvačnici, no to se zbilo mnogo kasnije. Žao mi je, Paula, što na ovoj točki pripovijedanja ta ličnost nestaje, jer su nevaljalci u pričama najslasniji dio. Moja majka, odgojena u povlaštenu okruženju gdje žene nisu sudjelovale u ekonomskim pitanjima, ukopala se u zaključanu kuću, otrla je suze napuštenosti i izračunala da barem neko vrijeme neće umrijeti od izgladnjelosti, jer je posjedovala blago srebrnih pladnjeva, kojih se mogla rješavati jednoga po jednoga plaćajući njima račune. Nalazila se u stranoj zemlji sama s troje djece, okružena neobjašnjivom raskoši, a bez novčića u novčaniku, ali je bila previše ponosna da bi tražila pomoć. Kako god bilo, veleposlanstvo je bilo budno i smjesta su doznali da je Tomás nestao ostavivši svoje u bankrotu. U igri je bila čast zemlje, nisu mogli dopustiti da se ime jednog čileanskog dužnosnika povlači po blatu, a još manje da njegovu ženu i djecu vjerovnici izbace na ulicu. Konzul je posjetio obitelj s uputama da je pošalje natrag u Čile uz najveću moguću diskreciju. Pogodila si, Paula, riječ je o ujaku Ramónu, tvom prinčevskom djedu i izravnom potomku Isusa Krista. On sam tvrdi da je jedan od najružnijih ljudi svoje generacije, ali mislim da pretjeruje; nećemo reći da je zgodan, ali ono što mu nedostaje u naočitosti premašuje inteligencijom i šarmom, a uz to su mu godine donijele veoma dostojanstven izgled. U doba kad su ga poslali da nam pomogne bio je ispijeni gospodin zelenkasta tena, s morževskim brkom i mefistovskim obrvama, otac četvero djece i revni katolik, ni sjena mitske osobe kakva će postati poslije, kad je poput zmije promijenio kožu. Margara je otvorila vrata posjetitelju i uvela ga u sobu gdje ga je gospođa primila u krevetu okružena djecom, još smlavljena sretnim događajem, ali u punom dramatičnom sjaju i kiptećoj odvažnosti svoje mladosti. Gospodin konzul, koji je jedva poznavao suprugu svoga kolege – kad god bi je bio vidio, bila je trudna i rastresena izgleda koji nije pozivao da joj priđe – ostao je stajati uz vrata, izgubljen u džungli emocija. Dok ju je ispitivao o pojedinostima njezina položaja i tumačio plan njezine repatrijacije, morila ga je mahnita jurnjava stada bikova u njegovim prsima. Zaključivši da ne postoji zanosnija žena i ne shvaćajući kako ju je muž mogao napustiti, jer bi on dao život za nju, uzdahnuo je, skršen strašnom nepravdom što ju je prekasno upoznao. Ona mu je uputila dug pogled. “Dobro, vratit ću se u dom svoga oca”, prihvatila je napokon. “Za nekoliko dana kreće brod za Valparaíso, pokušat ću nabaviti putne karte”, promucao je. “Putujem sa svoje troje djece, Margarom i kujom. Ne znam hoće li ovo dijete, koje se rodilo vrlo slabo, izdržati putovanje”, odvratila je ne dopustivši si da zaplače, iako su joj u očima zablistale suze. Kao munja Ramónovom su glavom prodefilirali njegova supruga, djeca, njegov otac koji upire optužujući kažiprst te ujak biskup s raspelom u ruci koji baca zrake prokletstva, vidio se kako Crkvu napušta izopćen, a ured poslanstva nečasno otpušten, ali nije se mogao otresti savršenog lica te žene i ćutio se kao da ga uragan podiže s tla. Napravio je dva koraka prema postelji. U ta dva koraka odlučio je o svojoj budućnosti. “Odsad nadalje ja ću se starati o tebi i tvojoj djeci zauvijek.”
“Jer se bojim. Volim te, Paula .”
|
