Vasilis Aleksakis: Poslije Krista Ulomak 1. Utorak, 7. ožujka 2006. Danas Pravoslavna crkva slavi sjećanje na Laurencija iz Megare, Efrema i Eugenija. Nisam čuo ni za jednog od te trojice. Pretpostavljam da su živjeli u isto doba, jer ih slave u isti dan. Zamišljam ih u rimskoj areni, u podne. Sveci rijetko umiru u postelji, od starosti. Efrem je u sredini, drži za ruke ovu dvojicu, hrabri ih. No njih, izgleda, ne plaši rika zvijeri iza željezne ograde. Plebs je nestrpljiv. Odjekuju trube. Cezar lagano klima glavom. Ograda se uz dugu škripu polako diže. Gledam predstavu kroz pukotinu drvenih crvotočnih vrata. Zbog moje mladosti legionari se ne obaziru na mene. Ubrzo ću otrčati i Efremovoj majci javiti tužnu vijest. Na lijevoj strani mog pisaćeg stola diže se stup knjiga o brdu Atos, neke su napisali monasi, neke povjesničari. To su većinom tvrdo ukoričene knjige strogih crnih ili tamno plavih korica. Možda ću, kad ih pročitam, otkriti tko su bili Laurencije, Eugenije i Efrem. Ne žuri mi se. Već sam prelistao dvije, tri knjige, no nijednu nisam pomno proučio, kako me zamolila moja stanodavka Nausikaja Nikolaidis. Ona mi je jedne večeri prije dva tjedna povjerila da ju zanima Sveta Gora. Sjedili smo u velikome salonu, svijetlila je samo stolna lampa. Približio sam ju naslonjaču kako bih bolje vidio tekst koji sam joj čitao. Bio je to roman Konstandinosa Hristomanosa, Knjiga o carici Elizabeti , izdanje iz 1929. Došao sam do kraja poglavlja i htio joj zaželjeti laku noć. – Ostanite još časak, molim vas – rekla je. – Moram vas zamoliti jednu veliku uslugu. Kad želi reći nešto važno, gospođa Nikolaidis obično spusti glas. I sada se nagnula prema meni i gotovo nečujno izgovorila te riječi. – Željela bih da se raspitate o brdu Atos, da doznate sve što se može doznati o monasima i manastirima. Platit ću knjige koje vam budu trebale i obeštetiti vas za vaš trud. Pomislila sam da bi vama takvo što moglo biti razmjerno lako istražiti, jer poznajete bizantsku povijest. Već više od pet godina živimo zajedno, a ona mi uporno govori vi. Ne bih rekao da sam joj manje simpatičan od Sofije, koja vodi kućanstvo, a njoj govori ti. Možda množinu kojom me časti trebam zahvaliti činjenici što sam student. Gospođa Nikolaidis gaji najdublje poštovanje prema fakultetskoj naobrazbi. Upozorio sam ju da sam na fakultetu odslušao samo dva kolegija iz povijesti Bizanta, na prvoj i drugoj godini, a na vježbama čitanja tekstova iz tog razdoblja nisam mogao bogzna što naučiti, jer smo sve vrijeme uglavnom dešifrirali gotovo nečitljive rukopise. – Bizant mi se nikada nije osobito sviđao – dodao sam. – Zapamtio sam samo da su sudovi izazivali opći užas. Ispitanike su bez milosti šibali kožnim remenjem s olovnim kuglicama na vrhu. Potocima je šikljala krv. Je li tko u zao čas zijevnuo za vrijeme sudske rasprave, smjesta bi bio protjeran, bezobzirno otjeran iz grada… Što se tiče Atosa, znam samo da su prvi manastiri sagrađeni prije tisuću godina, koncem X. stoljeća. Ona je uspravila leđa, koliko je moguće ženi njezine dobi, opet utonula u naslonjač i zašutjela. Pogledao sam joj tanke prste, čudno kako su ostali mladi, i lijepi prsten optočen dijamantima koji nikada ne skida. Njezina me molba prilično iznenadila, do danas nije pokazala ni najmanje zanimanja za monaški život. Nikada nismo razgovarali o pravoslavlju iako oboje potječemo iz poznatog svetog mjesta, s otoka Tinosa. U velikoj knjižnici u salonu, odakle uzimam knjige koje joj čitam, nema nijedne zbirke o životima svetaca ili rasprave Crkvenih otaca. U spavaćoj sobi, međutim, ima bizantsku ikonu Svetog Dimitrisa. Vidio sam ju samo jedan put, kad sam ušao u sobu da otjeram mačku koja je ušla kroz prozor. Moja se stanodavka užasno boji mačaka. Jedna od zadaća koje je meni povjerila sastoji se u tome da ih gađam kamenjem. – Naviknu li se dolaziti u vrt, gotovi smo! – stalno me upozorava. «Možda uvečer prije spavanja moli», pomislio sam. U kuhinji, gdje Sofija gleda televiziju, odjeknulo je više detonacija. Gospođa Nikolaidis je okrenula glavu prema hodniku i prekinula šutnju. – Zatvorena društva imaju tajne. Voljela bih da ih otkrijete. Kakvi su ljudi ti atoski monasi, odakle su, kako dolaze do novca? Pitanje je samo možete li naći malo vremena i želite li prihvatiti taj posao? Htio sam joj reći da nemam ni vremena ni želje. – Ovaj semestar slušam samo jedan kolegij iz predsokratovske filozofije. Ali, moram napisati radnju, a još nisam izabrao temu. – Onda zaboravite. Ne bih si oprostila da zbog mene zapustite studij. Njezina me ljubaznost ponukala da i ja budem jednako susretljiv. «Ipak, ne mogu joj odbiti pomoć.» – Rado ću pročitati koju knjigu više – obećao sam. – Koliko su vam hitne te informacije? Ponovo mi se približila. – Što prije moguće! – odgovorila je veselo. – Nemojte misliti da sam nestrpljiva. Samo, u mojim godinama nije mudro odgađati. rilično živahno, što joj nije nalik, bojeći se možda da se ne predomislim, izvukla je iz džepa na haljini novu novcatu novčanicu od petsto eura i dala mi ju. Kroz glavu mi je proletjela sumnja da svoje bogatstvo možda kani ostaviti monasima. «Želi bolje upoznati svoje nasljednike.» ad sam prolazio kroz kuhinju, vidio sam da Sofija ne gleda seriju, kako sam mislio, nego noćne vijesti. Rekla mi je da su Amerikanci opet bombardirali Irak. Ne očekuj da ćeš išta naslijediti od Nausikaje – pecnuo sam ju. – Sve će ostaviti Svetoj Gori! ije odgovorila. Nema šale na koju bi Sofija trznula, nju ništa ne može nasmijati. Ona nema iluzija. Prima samo ono što pothranjuje mračno raspoloženje. Na neki način, kao da ju više raduju loše nego dobre vijesti. Kroz kuhinjska vrata izašao sam u vrt. Stanujem u dnu posjeda, u maloj kući s kuhinjom i kupaonicom, u kojoj je nekoć stanovao vrtlar. Sutradan ujutro, budući da sam ionako morao u grad po Rječnik predsokratovske filozofije u izdanju atenske Akademije, svratio sam u knjižaru u ulici Zoodohos-Pigi, koja drži samo religijsku literaturu. Nevoljko sam prešao preko praga, poput djeteta koje na silu vode u crkvu. Korice knjiga uglavnom su ilustrirane reprodukcijama bizantskih ikona, i to mahom prikazima Krista i Bogorodice. Ne bi me čudilo da na ulazu stoji svijećnjak s upaljenim svijećama. Prodavačica, sjedokosa žena od četrdesetak godina, izgledala je poput redovnice, možda zato što je bila u crnini. No, kad se odmaknula od svoga mjesta iza blagajne, promijenio sam mišljenje. Imala je elegantne cipele s visokom petom. Nipošto se ne bi se moglo reći da ima ružne noge. «To je ljubavnica korintskog metropolita», pomislio sam. onudila mi je hrpu knjiga, među njima i tri monografije crno bijelih fotografija. Jednu je otvorila, neka vidim kako su slike kvalitetne. Vidio sam niz mrtvačkih glava poredanih na police. Na svakoj lubanji piše ime vlasnika i datum smrti. Ali nije me pustila da dugo gledam te zlokobne slike. Brzo je okrenula stranicu i pokazala mi starog monaha s naramkom drva na leđima koji ide po kamenom popločenoj stazi. Crno bijele fotografije bolje izražavaju monaški duh nego fotografije u boji – primijetila je. jezina mi se opaska učinila umjesnom i odmah sam se osjetio manje neugodno. Je li poluotok Atos bio naseljen u antičko doba? Vjerojatno, jer je po predaji Djevica Marija, kad se iskrcala na poluotoku, zatekla antičke kipove, što ju je duboko kosnulo. isam pitao čime je Bogorodica stigla na Svetu Goru. «Vjerojatno kakvim brodom nošenim olujnim vjetrovima», pomislio sam, jer naravno, nisam mogao zamisliti da bi išla pješice. upio sam više knjiga, među njima i monografiju s mrtvačkim glavama, uzeo sam i posjetnicu knjižare, koja se zove Pantokrator, potrošio sam pola Nausikajina novca. Taksijem sam se vratio u Kifisiju, sjeo sam do vozača. On me pitao kakve to knjige imam u torbi, pa sam mu neke pokazao. Rekao mi je da je, prije nego što se oženio, barem jednom godišnje odlazio na brdo Atos. Kad sam upoznao svoju ženu, prestao sam odlaziti. Došlo je dijete. Ali često mislim na Svetu Goru. Ondje sam sreo jednog starca koji je tvrdio da zna dan i sat svoje smrti. I zaista, usnuo je točno na dan i u sat koji je predvidio. znenadilo me značenje koje je dao glagolu «usnuti». Znao sam da mrtvi počivaju u miru, ali da snivaju. «Na Svetoj se Gori ne umire.» Upoznao sam i jednog pustinjaka – nastavio je – stanovao je u špilji, u izlokanoj stijeni. Uz pomoć konopa je izlazio i vraćao se u svoje gnijezdo. Jedan smo Božić zajedno ručali u kolibi nekog drugog monaha. Nije nosio cipele, noge su mu bile umotane u stare krpe, koje su iznenada planule jer je sjeo uz grijalicu. Uopće se nije uzbudio, sa savršenim je mirom skinuo krpe. Na nogama nije bilo ni najmanje opekline. Sad će mi svatko koga upoznam pričati priče o monasima.» Sićušna ikona Djevice, ne veća od kutije šibica, visjela je na retrovizoru i pri svakom se kočenju ljuljala naprijed natrag. Čuo sam da je Djevica osobno bila na brdu Atos. Točno… Naposljetku, zato ga i zovu «Bogorodičinim vrtom». Atos je posvećen Majci Božjoj. Kao otok Tinos. To je drugo. Na Tinosu se Djevica slavi dva puta godišnje, za Uznesenje 15. kolovoza i Navještenje 25. ožujka, a na brdu Atos Nju se slavi svaki dan. ekao mi je da je čitao jednu od knjiga koje sam kupio, ne sjećam se više koju, i savjetovao da pročitam jednu drugu, čudno, zapamtio sam joj naslov, Večer u pustinji brda Atos . ad sam stigao u Kifisiju, osjetio sam se dužnim pokazati gospođi Nikolaidis što sam kupio. Stavio sam knjige na stol u blagovaonici, gdje je upravo ručala, a ona je jednu po jednu opipala, pogladila korice, odmjerila im težinu kao da pokušava dokučiti nešto od njihova sadržaja. Izgledaju zanimljivo – zaključila je smiješeći se. oja je stanodavka gotovo potpuno slijepa. Tvrdi da nazire sjene, ali nisam baš siguran. Činjenica je da me ne vidi kad joj sjedim preko puta, lice ne okrene točno prema meni. Prije pet godina, kaže Sofija, još je mogla pročitati naslove u novinama. Čini se da je vid gubila postupno, da je malo po malo sve manje toga mogla vidjeti. Uzalud satima sjedi pred prozorom u salonu koji gleda na ulicu. Možda se nada da će iznenada ponovo progledati? ošto je opipala knjige, blago mi je rekla: Pomno ćete ih proučiti, zar ne? Opet gledam tvrdo ukoričene knjige. Na vrh hrpe stavio sam najtanju, zbirku pjesama na grčkome od nekog Peruanca koji već dugo živi na brdu Atos. Potpisao se «Simeon, monah-svećenik», no to mu očito nije pravo ime. Još sam nešto doznao: kad navuku mantiju, monasi mijenjaju ime, koje u pravilu počinje istim slovom kao i njihovo krsno ime. Možda se Simeon prije zvao Salvador? Nikada nisam vidio brdo Atos, čak ni na fotografiji. Ima li više vrhova ili samo jedan? Na drugoj strani pisaćeg stola čeka me manja hrpa knjiga, mahom općeniti uvodi u djela predsokratovaca, akademijin rječnik i nekoliko ogleda, među njima i ogled Kostasa Akselosa o Heraklitu. I te me knjige pomalo plaše, jer nisam studirao filozofiju, nego antičku povijest. O predsokratovcima ne znam ništa više nego o monasima na brdu Atos. Sâm sam izabrao taj kolegij, jer nam je fakultet pružio mogućnost da slušamo predmete koji nemaju veze s našim područjem. Vezirdzis, moj profesor povijesti i mentor na trećem stupnju studija, bio je iznenađen kad sam mu rekao što sam izabrao. – Može li se znati odakle to zanimanje za predsokratovce? Gledao me podrugljivo, ali on gotovo uvijek podrugljivo gleda. Taj je izraz vjerojatno stekao u Parizu, gdje je doktorirao. Mislim da svi profesori na Sorboni imaju točno takav izraz. Nisam mu pričao o svome ocu, koji stalno citira tvrdnju Zenona Elejskog da se ništa ne miče i odgovor jednog drugog filozofa, koji je njegovu tvrdnju pobijao time što je hodao od mjesta do mjesta. Moj otac nema visoku naobrazbu, on je vodoinstalater, no ipak je stekao određeni broj spoznaja o kojima neumorno razmišlja. Upravo je ta epizoda izvorište njegova divljenja antici jer ona, po njegovu mišljenju, dokazuje da su stari Grci potpuno slobodno mislili. – To mi je prilika da naučim nešto novo – uvijeno sam odgovorio Vezirdzisu. On je sigurno očekivao da ću odabrati njegov seminar o jednom Artemidinu hramu koji je nedavno otkriven na Halkidiki, a bio je u funkciji do 300. godine poslije Krista, dok kršćanstvo nije postalo državnom religijom. No, meni je malo dosta povijesti, studirao sam je pet i po godina. – Pitagorejci su sposobnost slušanja smatrali uzvišenim darom. Nisam razumio što mi želi reći, no zaključio sam da je ipak prihvatio moj plan. S drugoga kata, gdje je Odsjek za povijest i arheologiju, otišao sam na šesti, gdje su filozofija, pedagogija i psihologija. Predavanja se održavaju srijedom prilično kasno uvečer, od osamnaest do dvadeset sati, jer neki studenti studiraju uz rad. U predavaonici nas je osmorica, sve sami mladići, dok su na drugom ciklusu predavanja većinom djevojke. Naša profesorica Teano, mlada kratko ošišana žena, poput malog djeteta okruglih obraza, studirala je etiku u Glasgowu. Ona je entuzijast i uvijek susretljivo odgovara na sva naša pitanja. Ja, međutim, zasad ništa ne pitam, jer jedini u klasi dosad nisam studirao filozofiju. Prvo predavanje malo me prestrašilo. Otkrio sam da su predsokratovci neobično društvo astronoma, geometara, matematičara, fizičara, naturalista, liječnika, pjesnika i politologa. Ipak me uzbudilo kad nam je Teano ispričala kako je Tales, koji je živio između VII. i VI. stoljeća, izračunao visinu piramida: zabio je štap u pijesak i čekao trenutak kada je dužina štapa postala jednaka dužini njegove sjene te na taj način izmjerio sjenu građevine. No, moram priznati da me baš previše ne oduševljava pitanje koje zaokuplja većinu predsokratovaca, a to je pitanje jesu li priroda i čovjek nastali iz zraka, vode, vatre, zemlje, ili iz svih tih elemenata zajedno. Umalo nisam prasnuo u luđački smijeh kad sam čuo da su, po Empedoklu, ljudska bića izrasla iz zemlje, kao špinat. Sigurni su samo da ih nije stvorio nikakav bog. – U tom je trenutku ljudska misao spoznala sve svoje mogućnosti, tada se u beskonačnost protegnulo polje njezina djelovanja – zaključila je Teano. – To ih je oduševilo, ponijelo. Predsokratovci misle da mogu protumačiti sve, a istovremeno su svjesni da je put itekako mukotrpan, što objašnjava zašto mnogi od njih tvrde da ne znaju ništa. Sve stavljaju u sumnju, oni sumnjaju da svijet ima početak, sumnjaju da se razvija, sumnjaju čak i u vlastito postojanje. Svršetak njezina predavanja podsjetio me na oca, prilično zadovoljan izašao sam iz dvorane. Kad bih morao nekako nazvati dvije hrpe knjiga pred sobom, desnu bih nazvao «brežuljkom sumnji», a lijevu «brdom izvjesnosti». Kroz prozor, između te dvije hrpe, vidim vrt. U žalosnom je stanju, zarastao u mjestimice zelen, a mjestimice osušen korov. Ne vidi se staza koja je nekoć išla oko vile. Borovi su prekriveni nečim poput pamuka, uvukao se i u pukotine kore, što sigurno nije dobro. Valjda zato što nitko ne održava vrt, ni limuni više ne rađaju, na smokvi ispod kuhinjskog prozora može se vidjeti tek poneki rijedak plod, sitan i neukusan. Ovog proljeća nije bacila ni jedan jedincati list. Kvrgave grane izgledaju kao kosti. Kakvu su sudbinu monasi na brdu Atos namijenili kosturima svoje preminule braće? Možda ih čuvaju odvojeno od lubanja, možda imaju veliki podrum krcat bezglavih kostura. Duž ogradnog zida, tik uz izvrnutu bačvu od bijelog lima, dna izjedena od hrđe, naslagane su stare daske. Malo dalje je Nausikajin bicikl, i on je hrđav, bez jednog kotača. Vozila ga je do sedamdesete godine, samo je biciklom išla po četvrti, odlazila u banku. Francuske je proizvodnje, na okviru se još može razabrati riječ lasta . I sama vila pruža jednako tužnu sliku. Posvuda otpala žbuka, izvitopereni kapci. Gotovo uvijek su zatvoreni. U sobama je vječno turoban polumrak. One ne očekuju ničiji posjet. Ponudio sam Nausikaji da ću okrečiti salon, no ona je odbila. – Koliko znam, nisam vas unajmila za ličioca! – primijetila je. Pri svakom koraku zaškripi parket, iako je prekriven bezbrojnim tepisima. Ni to ne smeta mojoj domaćici. – Po škripi parketa mogu pratiti vaša kretanja – rekla je. – Ako uđe mačka, sigurna sam da ću je čuti. Samo dva stupa od zelenog mramora s Tinosa, na trijemu ispred ulaznih vrata, odolijevaju vremenu. Nausikaja često prošeta do njih, dlanom ih gladi, stoji uz njih. Inače nikada, osim u tim trenucima, nosom ne promoli van. Stupovi obilježavaju granice njezina teritorija. Umiremo od straha, Sofija i ja, da ne padne niza stube kojima se s trijema silazi u vrt. Kad pođe u tu svoju šetnju, Nausikaja ne želi da ju itko od nas prati, kao da sa stupovima ima neke tajne. Ove bilješke pišem u kao knjiga debelu teku. Na svijetlo zelene korice velikim sam crnim slovima, kao imena na mrtvačkim glavama, napisao BRDO ATOS . U nju sam htio zapisivati sve što doznam o atoskoj zajednici, a evo, pišem o svemu i o ničemu, kao da želim sastaviti neki opširniji i osobniji tekst. Možda samo provjeravam svoje spisateljske sposobnosti, prije nego što počnem pisati magistarski rad. Jesu li me zanijele knjige koje čitam Nausikaji? To su romani, ogledi, poezija. Ona ih bira, mahom knjige koje je nekoć čitala, ali ih se više ne sjeća dobro. Čitao sam joj Crni tulipan Alexandrea Dumasa, Zvjezdane sate čovječanstva Stefana Zweiga, Solomosova sabrana djela, autobiografiju pjesnika Georgiosa Drosinisa koja se zove Rasuto lišće moga života i još mnoge druge. I Hristomanos svoju priču gradi u autobiografskom slogu: autor je upoznao Elizabetu kad je koncem XIX. stoljeća studirao u Beču. Poučavao ju je starogrčki i smrtno se zaljubio u nju. Carica je bila lijepa, ako je suditi po portretu u knjizi, na kojemu ima sličnosti s Romy Schneider koja je njezin lik utjelovila na ekranu. U crnoj je bluzi sa širokim crnim ovratnikom. Kosa joj je začešljana od lica i završava debelom pletenicom zabačenom iza desnog ramena. Točno je tako počešljana Nausikaja na fotografiji uokvirenoj u zlatni ovalni okvir, koja visi u predvorju. Obje žene imaju isti sanjarski izraz, isti pogled, čvrst i pomalo rastresen u isti mah. Nausikaja je, po mom skromnom mišljenju, ljepša. Koliko je mogla imati godina na toj slici? Da sam ju tada upoznao, sigurno bih se zaljubio u nju. No, bojim se da ona meni ne bi poklonila više pažnje nego što može očekivati dijete vodoinstalatera. Možda me uopće ne bi ni primijetila. Njezin je otac bio brodovlasnik. Ostavio joj je silna zemljišta, kuće na Tinosu, ali i na otoku Androsu, gdje je bilo sjedište njegove kompanije. Sve sam to doznao od njezina odvjetnika, koji je iz istoga grada kao moj otac. Znam isto tako da je imala brata koji se odrekao obiteljskog nasljedstva i bez traga nestao. To se vjerojatno dogodilo sredinom pedesetih godina, jer su im tada roditelji još bili živi. Vasilis Nikolaidis je umro 1958., a njegova žena Argiro godinu dana kasnije. Nausikaja mi je samo jednom spomenula svoga brata, za našeg prvog susreta. – Jeste li visoki? – upitala me prije nego što sam stigao sjesti. – Srednjeg sam rasta – odgovorio sam skromno. – Ja sam u vašim godinama imala metar osamdeset i pet! I danas je, usprkos visokim godinama, viša od mene. – Moj brat je bio nizak. Nikad ga više nije spomenula. Nije me zanimao album s fotografijama što stoji na stoliću u biblioteci. Sasvim mi je dovoljno ovo malo što znam o prošlosti obitelji Nikolaidis. Ponekad razmišljam o djevojci s fotografije, vidim ju kako 25. ožujka ponosno ide u povorci na čelu predstavnika svoje škole, s grčkom zastavom u ruci. Sjaji se mokra ulica. Opazio sam da večer uoči nacionalnog praznika uvijek pada kiša.
Prošle srijede nisam trebao otići na predavanje, lijevalo je kao iz kabla. Fakultet je bio prazniji nego inače na kraju dana. Zbog čestih prekida struje za ružna vremena, na izlasku s predavanja nisam se poslužio dizalom. Sišao sam, dakle, stubama. U praznome hodniku na drugom katu, ispred dvorane s odljevima antičkih skulptura, neki je visoki muškarac hodao gore dolje. Zastao sam načas, jer mi se učinilo da ga poznajem. Nisam se prevario. Bio je to Vezirdzis. Nije ga, izgleda, iznenadilo što me vidi, kao da je zapamtio da u to doba imam predavanje. – Hajdemo do kantine na piće. Kad smo ušli, Marija je taman gasila svjetla, no ipak nas je poslužila. Naručili smo dva viskija i sjeli uz prozor, odakle smo imali pogled na cijeli kampus, sa zgradom teološkog fakulteta u prvome planu. Ukrasni lukovi na toj građevini maglovito podsjećaju na prozore bizantskih crkava. I dalje je kišilo, ali ne više onako jako.– Pričala mi je jedna prijateljica, radi u Ministarstvu kulture, da ju je nedavno posjetio neki monah s Atosa i da se užasno razbjesnio kad je na ulazu vidio kip nekog božanstva, htio ga je oboriti na zemlju! Vratari su ga na jedvite jade spriječili. Prije nego što su ga uspjeli svladati ipak je stigao pljunuti boginji u lice. Opet sam se sjetio Djevice, njezina dolaska na brdo Atos. U bizantskoj ikonografiji ona ima tužan izraz. «Mora da se rasplakala kad je vidjela kipove.» – Što je monah tražio u Ministarstvu kulture? – Vjerojatno je nešto molio. Monasi uvijek nešto mole, i u pravilu dobiju. Nije razgovarao sa mnom s visoka, kako se pretvara na predavanjima. Izgledao mi je pomalo tužan. Sigurno ga je kakva nevolja prisilila da preispita visoko mišljenje o samome sebi, zaključio sam. – Neki manastiri na Atosu po svoj su prilici podignuti na mjestu antičkih hramova. Ipak, ne zaboravi da je kršćanstvo teškom mukom brisalo stare religiozne prakse. Prije desetak godina, u blizini Verije, u grobu iz IV. stoljeća prije Krista pronađeno je pismo žene koja od zemaljskih vlasti traži da vrate na pravi put njezina nevjernog supruga. Grob koji je upotrijebila kao poštanski sandučić pripada nekom umorenom muškarcu. Za općenje s duhovima podzemnoga svijeta posebno su se dobrim posrednicima smatrale žrtve nasilne smrti. Veriju je prije četiristotinjak godina pokrstio apostol Pavle. Već me Teanoino predavanje umorilo, nisam bio u stanju pratiti još jedno. Vezirdzis je to primijetio, jer je naglo prekinuo govor. Razmotao je papirić koji je već neko vrijeme vrtio među prstima i svako malo zaglédao u nj. Zidovi oko nas još su bili prekriveni plakatima za izbore na sveučilištu, koje su dobili studenti desno orijentirane stranke Nova demokracija. Njihov slogan Mi mislimo slobodno ilustrirala je fotografija dupina. Grčka komunistička partija uzela je sliku iz Asteriksa na kojoj je prikazan napad Gala na Rimljane. Ljevičari su pak složili kolaž naslovljen Narušimo ravnotežu , a na njemu slon sjedi na rubu klupe i izbacuje u zrak gospođu na drugom kraju slike (nisam shvatio personificira li ta nesretnica samo desnicu ili cjelokupno grčko društvo). Pogledao sam i dva mala plakata koji po povoljnoj cijeni nude izlete na Mikonos i Santorin. Vezirdzis je načas odložio papirić na stol i izvadio novčanik. Bila je to međugradska autobusna karta Atena – Patras. Nije dopustio da platim svoj viski. Na odlasku smo opet prošli pored izloženih odljeva. – Jedan je predsokratovski filozof, Klinija, na pitanje: «Kada se trebamo zaljubiti?», odgovorio: «Kad želimo patiti.» Ponovo je progovorio tek kad smo izašli iz zgrade. – Jedan njemački arheolog napisao je studiju o Halkidiki, u kojoj mnogo govori o Atosu. Možda je nađeš u biblioteci Genadios. Ako pođeš onamo, potraži Georgiju, to mi je prijateljica. «Posvuda ima prijateljice.» I dalje je premetao po ruci autobusnu kartu. On je otišao na parking, a ja na autobusnu stanicu. Kiša je prestala. Zadrijemao sam za vožnje. Naglo sam otvorio oči, uvjeren da smo stigli, ali nismo. Pitao sam se zašto Vezirdzis ide u Patras autobusom, a ne svojim kolima.
|
